Rapsko društvo je zakočeno problemima koji su se nagomilavali tijekom godina. Mnogi tvrde da za većinu tih pitanja jednostavno odgovor ne postoji. Je li u stvarnosti sve tako komplicirano?
U prošlom smo se dijelu bavili tematikom postavljanja ciljeva i planiranja. U ovom dijelu sagledat ćemo okruženje u kojem se naš otok nalazi i promotrit ćemo kakav je trenutak u vremenu u kojoj se nalazimo. Moglo bi se reći da zapravo idemo unatrag prema rješenju.
Loši rapski običaji
Stanju u društvu zasigurno pogoduje određeni niz običaja koje gajimo već generacijama. Naši običaji su postali naučeno ponašanje. Zbog njih prvenstveno stojimo u mjestu i nemamo prostor za razvoj ideja o našoj budućnosti.
Rabljani imaju tendenciju ignoriranja problema
Pravimo se da ti problemi nisu naši i da zapravo naša zadaća ne uključuje da ih rješavamo. Problem postaje javni problem onog trenutka kada netko tko je njime pogođen javno zatraži i pokušava dobiti pomoć za njegovo rješavanje. Isti tada nailaze na zid šutnje, nitko im ne želi pomoći. Najviše što mogu dobiti je podsmijeh ili nekakav potpuno nevezani komentar ili savjet. Kada promatramo situaciju sa strane, skoro bi mogli reći da ti drugi uživaju u njihovoj patnji. Kakva je to patologija društva?
Rabljani su u naravi kratkovidni
U načelu razmišljamo samo o sebi i svojim problemima. Ne tiču nas se tuđi problemi, osim kao tema za razgovor u četiri oka ili ogovaranje. Često nemamo sposobnosti i znanja potrebna za dugoročno planiranje, niti želimo stjecati to znanje. U stvarnosti, iz perspektive prosječnog otočana nema ni potrebe za dugoročnim planiranjem. Naša sfera interesa prestaje s našom nekretninom i gostima koji dolaze u tu nekretninu. Većina naših razmišljanja koncentrirana je u poboljšanje našeg života i imovine.
Rabljani sprečavaju jedni druge da javno iznose svoje mišljenje
Kada netko iznese mišljenje u javni prostor, obično se vrlo brzo nađe nekoliko Rabljana koji će pokušati to smjesta zaustaviti, kao misaona inkvizicija (čuvanje vrata, eng. gatekeeping, 1U modernom riječniku, pojam “čuvanje vrata” odnosi se na to kada netko preuzme na sebe odluku o tome tko ima ili nema pristup ili prava na zajednicu ili identitet. Ovo se ponašanje obično povezuje s plemenskim mentalitetom društvenih grupa i identiteta na mreži i može izazvati mnoge štetne učinke na osobnoj i profesionalnoj razini., op.a.). Reći će: „Hej, stani malo. Kadi si krenul? Ča se ti javljaš? Ki je tebe tude stavil? Ja ne znam ki tebe plaća? Zač ti brineš o tome?“. Na taj način bilo kakav javni diskurs oko zajedničkih pitanja prestaje u korijenu. Zašto bi uopće bilo tko raspravljao o problemima koji muče zajednicu? To nije naša briga. To bi trebali misliti oni koji su plaćeni za to. Problem nastaje kada oni koji su plaćeni za to ne misle. Kome se tada Rabljanke i Rabljani obraćaju? Primjećujete li ovdje začarani krug?
Rabljani previše polažu nadu u druge
Mislimo da je promjenom politike moguće riješiti naše nagomilane probleme. Političari su samo upravitelji i to dokazano loši upravitelji. Dokaz tome je njihov fokus na stvari koje uopće nisu u sferi problema Rabljana. Više od polovice ih nema niti kvalifikacije niti iskustvo za bavljenje poslovima upravljanja. Uglavnom se pretaču iz fotelja u nadzorne odbore i natrag ukrug. Samo je na Rabu moguće da u nadzornom odboru dioničkog društva koje uprihođuje iznos sličan godišnjem proračunu Grada Raba sjedi kvalificirani soboslikar. Političari se niz godina bave samo sa sobom, svojim biračkim tijelom i njihovim ekonomskim i gospodarskim dilemama. Rapskim političarima nije stalo ni do Raba, ni do Rabljanki i Rabljana.
Rabljanima nedostaje vizija
Nitko zapravo ne zna što želi od Raba. Svi znaju što žele u kratkom roku, materijalno. Kao zajednica u cjelini ne postojimo. Niti jedna od grupa unutar društva ne gaji nekakvu bolju sliku budućnosti Raba. Ne znamo ga niti usporediti s nekim drugim mjestima i povući paralele osim u površnom smislu. Malo tko je uopće bio negdje drugdje da bi mogao povlačiti paralele. Kako je onda moguće oblikovati sliku budućnosti kada nitko zapravo ne zna što želi i čemu teži, a da uključuje i ostale sudionike društva?
Cijeli zapadni svijet je u krizi, ne samo otok Rab
U svijetu je zavladalo nešto što možemo najlakše opisati kao radikalni individualizam. Nastao je konflikt između individualizma2Nastojanje čovjeka kao društvenog bića da se ostvaruje u posebnostima, osobnim sklonostima i težnjama, koje nadređuje društvenim konvencijama. i kolektivizma3Teorije i koncepcije društvene organizacije koje ističu prednost kolektivnih, društvenih interesa i potreba nasuprot individualnim., i to van smisla konflikta npr. liberalizma na strani individualnog i komunizma kao predstavnika kolektivizma.
U radikalnom individualizmu svi želimo da smo mi taj centar galaksije o kojem se priča i da prvenstveno i samo nama bude bolje u svakom pogledu. U kolektivizmu ili zajedništvu cijela zajednica pokušava izjednačiti da svima bude na neki način dobro.
Živimo u možda najosobnijem trenutku življenja koji karakterizira nedostatak vjere u druge i one koje su na vlasti.
Zbog tog nepovjerenja postajemo sve više zabrinuti oko stjecanja osobnog bogatstva. Manje nas je briga za zajednicu u cjelini. Drugim riječima, vidimo da osobnom žrtvom ne možemo doprinijeti boljitku zajednice u cjelini te zbog toga ima više smisla pokušati postati bogat u sustavu kakav već je. Za to vrijeme se možemo pretvarati da nam je stalo do promjene te da zaista želimo promjene. Kao što je svima već niz godina jasno, ovaj način življenja je dugoročno neodrživ.
Ako u bližoj budućnosti ne nađemo način da žrtvujemo dio vlastite koristi za kolektivne ciljeve nećemo dobro završiti. Naše društvo će se raspasti, a mnogi tvrde da se već raspalo. Postali smo sebični, ustrašeni te parazitiramo na blagodatima koje nam pruža naša okolina. Do kada tako, pitanje je. Što će se prije raspasti, mi ili naša okolina?
Bez vizije što bi budućnost mogla biti nema niti razloga za bilo kakvo žrtvovanje. Ustvari, ima puno više smisla pokušati se obogatiti i steći utjecaj. Svakako ima više smisla nego se žrtvovati za ciljeve koji nemaju snage promijeniti stvari nabolje. Ljudi se žrtvuju za druge u onom trenutku kada osjećaju da su dio većeg cilja. Trenutno nema izgleda da bi se trebalo žrtvovati za bilo što.
Potreba za snažnom vizijom budućnosti
Sa svim pripadajućim opasnostima i uzbuđenjima za pojedinca, kvalitetna vizija bit će značajan odmak od nepromjenjivosti trenutnog stanja. Za tako nešto trebati će uvući u sukob s onima koji su jači od nas. Postoji realna mogućnost gubitka, ali i nagrade. Nešto ćemo izgubiti, nešto ćemo dobiti.
Kakva god ona na kraju bila, vizija budućnosti o kojoj pričamo i koja će uslijediti bit će nešto što do sada još nije postojalo. Jedno je sigurno, to će biti emotivna priča koja će nam dati izglede za bolju budućnost. Ona neće smjeti uništiti našu individualnost, ali će zasigurno zahtijevati žrtvu i stvarnu promjenu. Učiniti će da imamo osjećaj da smo dio nečeg većeg od nas samih.
Kako će se Rab i Rabljanke i Rabljani uklopiti u to vidjet ćemo u vremenima koja dolaze. Sada barem znamo u kojem načelnom smjeru treba gledati i što je stvarni problem. Neka nam vizija naše budućnosti postane bitna tema razgovora pa će biti nade i za sve nas.