Gledajući površno na naš otok i njegove žitelje teško je povjerovati da na Rabu postoje ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. No oni doista postoje i to u nemalom broju jer se mnogi trude prikriti svoju neimaštinu zbog osude zajednice i isključivanja iz životnih događanja. Kao da su svi zaboravili svoju turobnu i tešku prošlost kada je većina otoka bila siromašna. Novostvoreno bogatstvo je ljude previše udarilo u glavu tako da su prestali mariti za one kojima je lošije nego njima. A upravo to je bila jedna od najboljih odlika Raba – iskrena briga za bližnje.
Nevidljivi ljudi
Siromaštvo je složen i višestruk problem koji utječe na pojedince, obitelji i zajednice diljem svijeta. Često je uzrokovan kombinacijom ekonomskih, društvenih i političkih čimbenika, a može imati dalekosežne učinke na zdravlje, obrazovanje i ukupnu kvalitetu života osobe.
Hrvatska se općenito ne smatra siromašnom zemljom, ali ima relativno visoku stopu siromaštva u usporedbi s nekim drugim europskim zemljama. Prema podacima Svjetske banke, stopa siromaštva u Hrvatskoj iznosila je oko 15,8 posto u 2020. godini, što znači da je oko 1 od 6 ljudi u zemlji živjelo u siromaštvu. Vjerojatno je omjer siromaštva na Rabu nešto manje zastupljen, ali je i dalje prisutan iznad prosjeka.
Ono što sigurno predvladava na Rabu je kontrast između onih koji imaju imovinu za iznajmljivanje, koji uglavnom žive opuštenim rentijerskim životom jer su im udijeljenje karte koje su u pravom trenutku znali i mogli iskoristiti, i onih koji nemaju ništa čime bi se mogli izdignuti iznad neimaštine. Situaciju dodatno otežava preslaba ponuda poslova izvan sezone koji se uglavnom svrstavaju na težak fizički rad na gradilištu što mnogi ne mogu obavljati. Nisu baš svi za to kvalificirani, a dobar dio to ne može obavljati zbog lošijeg zdravstvenog stanja.
Ostale mogućnosti za preživljavanje su sporadične tako da većina ljudi koji u drugim gradovima može prosperirati jednostavno migrira van otoka, čime se stvara izobličena slika o sretnom otoku Rabu, otoku sretnih ljudi koji ne moraju živjeti od rada.
Društveni problemi na Rabu najlakše se rješavaju ignoriranjem.
Na taj način ljudi slabe imovinske moći bivaju marginalizirani i isključeni iz radne populacije jer lokalna samouprava nije u stanju otvoriti put gospodarskom napretku koji bi im osigurao dovoljno radnih mjesta i pozitivnu migraciju. Rab je u proteklim desetljećima upravo zbog ovog problema ostao bez više od 10% ukupne populacije. Umjesto toga, bave se neumjesno rastrošnim ulaganjima koja nemaju izravne veze s problemima ove skupine ljudi.
Politički čimbenici mogu igrati značajnu ulogu u doprinosu siromaštvu i pogoršanju postojećih ekonomskih i društvenih nejednakosti. Lokalna samouprava ne mora biti korumpirana da ne bi bila učinkovita, dovoljno je samo da zastupa interese pogrešnih skupina u društvu.
Strava u ulici Jurja Barakovića
U tom kontekstu potrebno je spomenuti slučaj stanara zgrade u povijesnoj jezgri grada koji se povlači desetljećima. Stanari zgrade u ulici Jurja Barakovića 21, čiji je graditelj bio poznati nadšumar Pravdoje Belia i čija bista krasi ulaz u gradski park Komrčar, već desetljećima muku muče s nemogućim životnim uvjetima. Zgrada je već godinama u potpuno derutnom, raspadnom stanju, ali je unatoč tome u njoj živjelo niz rapskih obitelji. Iz nje su se odselili svi osim njene zadnje stanarke, Biserke Krstinić.
Zgrada na kč.br. 245 K.O. Rab –Mundanije je sagrađena 1909. godine i po vlasniku nazvana Penzion Belia. To je bila prva otočka građevina turističke namjene s tekućom vodom u svim prostorijama. Danas, 113 godina kasnije zbog krova u raspadnom stanju, to je zgrada u kojoj prilikom svake kiše teku slapovi – u svim njenim prostorijama.
Neposredno nakon drugog svjetskog rata zgrada je nacionalizirana. Tada, dok je još bila u pristojnom stanju, služila je za smještaj prvoboraca1Prvoborcima se nazivaju oni građani koji su do 1941. pristupili tadašnjem sastavu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. i policajaca. Novi stanari su ubrzo shvatili da nitko iz općine ne mari za zgradu te su oni koji su mogli odselili u bolji smještaj. U razdoblju nakon njihovog odlaska gradska uprava je dodijelila tada prazne stanove manje uglednim Rabljanima, bez političke pozadine, socijalnim slučajevima i samohranim majkama. Njima je svima bila zajednička upravo činjenica da bez Grada, koji je vlasnik 19/21 dijelova nekretnine, ne mogu dovoljno financijski skrbiti o zgradi i održavati je u stanju dostojnom života u njoj. Stanari zgrade su zbog loših socioekonomskih prilika jedva mogli ulagati u nužni smještaj, a kamoli u krov, fasadu ili zajedničke instalacije.
Pusta obećanja
Političke garniture su se mijenjale, obećanja su se davala bez pokrića, a vrijeme je prolazilo. Stanari te zgrade su uvijek bili na samom vrhu lista za dodjelu stanova. Barem prema riječima nadležnih. Sada je vidljivo, kada je situacija došla do svojeg vrhunca, da je to bio još jedan način za ignoriranje stvarnih problema građana i društva u cjelini. Odgovorni nisu nikada pokazali dovoljno političke volje i zalaganja da bi riješili ozbiljne egzistencijalne probleme ljudi kojih su im se obratili za pomoć.
Nitko od tih ljudi u problemu ne želi da im se nešto poklanja, čime bi se radili ustupci koji su na razini višoj od običnih građana. Svi oni žele, kao i svi mi ostali, samo živjeti od svojeg rada i imati pristojan krov nad glavom.
U drugim gradovima lokalne samouprave su našle razne načine kako aktivirati zajednicu na rješavanju ovog i još nekoliko povezanih gorućih problema. U cijeloj Hrvatskoj moguće je vidjeti razne oblike javno-privatnih partnerstva kojima je otvoren put otvaranju novih radnih mjesta i poticanoj stanogradnji. Najveći je apsurd na otoku iznajmljivača da, pored ostalog i uz toliko praznih smještajnih jedinica – nije moguće pronaći smještaj za nužno potrebno stručno medicinsko i ostalo osoblje.
Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!
Preispitajmo svi zajedno ovu situaciju posebno u duhu kršćanstva, uoči Božića, jedne od najvećih kršćanskih svetkovina. Mnogi se na otoku nazivaju vjernicima što njihova djela ne pokazuju. Nemojmo ih suditi nego im pomognimo da pronađu put.
Ove godine, stanari ulice Jurja Barakovića 21. neće slaviti Božić u svom domu.
Probajte se postaviti u njihove cipele i promotrite koliko vam je u životu dobro. Naravno, ne radi se samo o njima, na našem otoku sigurno postoji još ljudi kojima treba nekakav oblik pomoći. Pomognite im kako to već priliči, u okviru vlastitih mogućnosti.
Ako vam je bolje od većine, razmislite kako možete u budućnosti postaviti prioritete i ne dozvoliti da dođe do ovakvog slučaja jer nikad ne znate što vas same u životu čeka.