Prije nekoliko mjeseci, pozivajući se na prijašnju nevažeću odluku Gradskog vijeća Grada Raba, gradonačelnik Nikola Grgurić odlučio je zatvoriti područnu školu Banjol i pretvoriti je u vrtić što je izazvalo žestok otpor roditelja. Pritom je krivnju htio svaliti na Primorsko-goransku županiju, što je županija u svojem pisanom odgovoru rezolutno odbila.
Sjeverna Koreja je mala beba
Odluka je neformalno donesena unatoč protivljenju roditelja, koji su ne slažući se odlučili krenuti od vrata do vrata kako bi prikupili potpise za peticiju. Prikupili su oko 1000 potpisa što je više čak i od samog područja na kojem se nalazi područna škola, no gradonačelnik je odlučio ignorirati peticiju i, prema navodima lokalnog stanovništva, sam krenuo od vrata do vrata tvrdeći da to nije dovoljno da bi promijenio svoje mišljenje.
Ako situacija dosad nije izgledala dovoljno totalitarno, stanovnici navode i kako trenutna direktorica vrtića prijeti radnicima čiji su roditelji i rodbina potpisali peticiju da im neće obnoviti ugovor o radu. Ne znamo jesu li ovi navodi u cijelosti točni, pa ih ne možemo potvrditi, ali ako je to istina, onda je situacija ozbiljnija nego što se čini.
Materijal za noćne more
Ova situacija predstavlja veliki problem za zajednicu. Odluka gradonačelnika da zatvori školu i pretvori je u vrtić nije bila dobro prihvaćena od samog početka, posebno od strane roditelja koji su zabrinuti zbog budućnosti svoje djece. Činjenica da je gradonačelnik ignorirao te i dalje ignorira peticiju s 1000 potpisa, koji su prikupljeni od strane zabrinutih roditelja, dodatno produbljuje jaz između građana i gradske uprave.
Uz sve prije navedeno, situacija koja nije nezamisliva – direktorica vrtića koja prijeti radnicima čiji su roditelji potpisali peticiju – je apsolutno neprihvatljivo ponašanje. Radnici bi trebali imati pravo na slobodu izbora i ne bi trebali biti kažnjeni zbog toga što je njihova bliža ili daljnja rodbina izrazila svoje mišljenje.
U ovoj situaciji, gradonačelnik bi trebao obratiti pažnju na mišljenja građana i uzeti u obzir njihove brige i zabrinutosti. Njegova dužnost kao gradonačelnika je služiti zajednici, a ne ignorirati njihove zahtjeve i mišljenja. Ako se tvrdnje stanovnika pokažu točne, direktorica vrtića bi trebala biti smjesta smijenjena zbog svojih prijetnji radnicima, što nije prihvatljivo ponašanje u bilo kojoj situaciji.
Neuspjela diverzija prebacivanja odgovornosti na Županiju
Grupa roditelja je prije samog početka prikupljanja peticije odlučila potražiti odgovor od svih mogućih relevantnih tijela jer im nikako nije bila logična gradonačelnikova tvrdnja da je “Primorsko-goranska županija odlučila zatvoriti školu i da on protiv toga ne može poduzeti ništa”. Između ostalih, uputili su zahtjev za očitovanjem izravno u PGŽ, s pitanjem “što se tu zapravo događa?”.
Navod gospodina gradonačelnika o okupljanju djece na „jednom mjestu“ nikad nije bio stav, prijedlog i/ili inicijativa Županije niti u usmenom obliku, a kamoli pisanim putem. Kao savjestan i odgovoran osnivač uvijek smo podržavali stavove i zaključke školskih odbora ustanova kojima smo osnivači, a tako ćemo činiti i po pitanju odluke vezane za zatvaranje PŠ Banjol. (…)
Ističemo još jednom da Primorsko-goranska županija nema nikakav interes niti potrebu zatvaranja Područne škole Banjol. Tijekom proteklih godina zatvarale su se područne škole diljem županije, ali nikad nismo bili dio takvog postupka. Poštujemo odluku Školskog odbora koji zakonski upravlja školom. Tako će to biti i u ovom slučaju.
Upravni odjel za odgoj i obrazovanje PGŽ
I dalje nikome nije jasno tko ima stvarni interes da se zatvori, odnosno prenamijeni PŠ Banjol, osim potencijalno gradonačelnika i ravnateljice vrtića te zbog čega se takva akcija forsira na takav način. Postoji velika rupa u informacijama koje gradska uprava još nije prezentirala svima na jasan i razumljiv način.
Ja Klaudije, car i bog
Ovdje se već jako nazire temeljni problem gradske uprave, a to je dugogodišnji nedostatak osnovne komunikacije s građanima. Ako se na to pridoda i ponašanje gradonačelnika koji, tako izgleda, donosi odluke u vrlo malom krugu ljudi bez potrebe da se objašnjava sugrađanima zbog čega su se donijele odluke, logičan rezultat biti će bijes onih koji su zahvaćeni takvom odlukom, pogotovo kada su pitanju njihova djeca.
Kao da problem depopulacije već nije dovoljno zahvatio cijeli otok i sve je teže stvoriti prilike za život i privući novo stanovništvo, još je potrebno dodatno otežati život ljudima koji su naumili podizati obitelj na Rabu, poglavito u Banjolu. Ako nije svima dovoljno jasno, ponoviti ćemo: mnogi se na otoku Rabu još drže o niti da ne odu s njega.
Kada netko čita ovakav tekst, mogao bi doći do zaključka da smo namjerno intonirani protiv trenutnog gradonačelnika, no to nije točno. Ono što je činjenica jest da se zbog opsega ovlasti i odgovornosti gradonačelnika mnogo ovakvih situacija reflektira direkno natrag prema njegovoj funkciji. Odluka vezana uz npr. zatvaranje i otvaranje škole je isključivo unutar ovlasti tog radnog mjesta što javno dostupno u zakonu i na stranicama gradova i županija, bilo da je citirano izravno ili neizravno.
Činjenica je i da se trenutni gradonačelnik ne može podičiti nizom uspješnih projekata, pa možda želi revolveraškim metodama okačiti jednu medalju i reći, “vidite, nije da nismo ništa napravili, imate više vrtićkih mjesta nego prije, a povećali smo i školu”. Da, to jesu činjenice koje bi površnim pregledom bile dovoljne, ali stvarnost sugerira nešto drugo. Ne samo da se tom ishitrenom odlukom donio niz posljedica koje moraju trpiti oni koji su njome pogođeni, nego se u stvarnosti nije postigao stvaran veći broj vrtićkih mjesta. Da bude gore, to se postiglo nauštrb školskih. Nitko ne negira potrebu povećanja vrtićkih kapaciteta, ali na ovaj način nema novostvorene vrijednosti za zajednicu.
Jedini pravi oblik povećanja vrtićkih kapaciteta bi uslijedio nakon izgradnje dodatnih građevina za smještaj vrtića, ili obnovom trenutno zapuštenih i propadajućih. Ali to nije jednostavan zadatak, oko toga se treba pomučiti i puno raditi, razgovarati s urbanistima i arhitektima, ići na bezbroj sastanaka, osigurati dodatna sredstva jer proračun kakav je već sad jedva može podnijeti teret prenapuhane administracije koja nije u stanju niti ispravno knjižiti potrebne stavke. Sve u svemu, sramotan neuspjeh upravljanja, ali o tome neka sude oni na koje se to izravno odnosi.
Nedostatak sustavnog razmišljanja
Postiže se dojam da se većina odluka donosi ishitreno, pa ne treba niti očekivati bolje rezultate. Svaka situacija se pokušava rješavati samo kao izolirana i zasebna, bez promatranja ukupne slike stvari.
Nadograditi ćemo školu, i što onda? Činjenica je da nema parkinga, ili sigurne zone u kojoj se većina djece može kretati bez opasnosti od prometa, gdje roditelji mogu nesmatano ostaviti i pokupiti svoju djecu je jednako tako propust u planiranju. Još da bude gore, u tom je pravcu zbog “bolje povezanosti” planirana buduća povećana prometna komunikacija. Kako će tada djeca dolaziti u školu, kroz pothodnik ili nadvožnjak?
Na istom mjestu preko puta škole nalazi se parking kroz koji je tijekom cijele godine potrebno vrlo oprezno prolaziti. U stvarnosti, Banjol nema spojenu šetnicu s gradskom šetnicom nego je nužno proći kroz parkiralište na kojem netko stalno prometuje vozilima. Nejasno je kako nitko od vladajućih godinama ne vidi da od Banjola do grada Raba praktički nije moguće proći pješačkim nogostupom, činjenica koje su svjesni svi gosti hotela i apartmana koji svaki dan tuda prolaze.
Da je gradska uprava roditeljima školske djece koja pohađaju područnu školu zauzvrat ponudila nekakav bolji organizirani ili, nedajbože “zeleni” oblik organiziranog prijevoza, pa nakon toga rekla “moramo ukloniti funkciju PŠ Banjol, ali imate alternativu” vjerojatno ta namjera ne bi bila primljena s takvom rezignacijom.
Ovako ispada da su sve donesene odluke klempave i nepovezane sa stvarnim potrebama, a svima je korijen isti: manjak povjerenja od strane gradske uprave da bi njihov prijedlog mogao naići na neodobravanje. Onda ne treba čuditi što nema povjerenja niti prema gradskoj upravi, također.
Nije lako predlagati i provoditi rješenja. Nekad davno, ova gradska uprava, dok to još nije bila, davala je razna obećanja kako će “provesti projekte koje prethodna vlast nije”, a nažalost pokazalo se da je ispala jednako neuspješna kao i ta kojoj se rugala. Manjak vizije i kadra koji to može provesti obilježava cijelu povijest vlasti na otoku, a čini se da će tako biti i dalje. Pametnih i sposobnih nema na vidiku jer je većina pobjegla s otoka bez namjere da se vrati, a lokalno stanovništvo stoji paralizirano vlastitim strahovima i s jednakim nedostatkom predodžbe o cjelovitoj slici okruženja u kojem se nalazi. Ne kaže se bez veze da narod ima upravo onakvu vlast kakvu zaslužuje.
Kako riješiti ovu tešku situaciju?
Gradonačelnik bi trebao duboko razmisliti o svojoj odluci i pronaći rješenje koje će zadovoljiti i roditelje i zajednicu. Obrazovanje je važno pitanje za svaku zajednicu i odluke o zatvaranju škola ili pretvaranja ih u vrtiće ne bi smjele biti donesene bez pažljivog razmatranja svih mogućnosti i posljedica.
Trebao bi razmotriti mogućnosti za poboljšanje postojećeg sustava vrtića i osnovnih škola kako bi zadovoljio potrebe djece i zajednice. Također bi trebao surađivati s roditeljima i organizacijama koje se zalažu za prava djece i obrazovanje kako bi pronašao najbolje rješenje za sve, a ne se skrivati od njih i širiti neistine. Ignoriranje mišljenja građana i nametanje odluka bez njihovog sudjelovanja nije prihvatljivo ponašanje za bilo kojeg gradonačelnika ili političkog dužnosnika.
Kada se radi o obrazovanju, važno je da građani imaju pravo na izražavanje mišljenja i da se njihove zabrinutosti uzimaju u obzir.
Konačno, treba naglasiti da je odgovornost gradske uprave da služi zajednici i da donosi odluke koje će poboljšati kvalitetu života svih građana. Odluka o zatvaranju škole i pretvaranju je u vrtić od samih početaka nije bila dobro prihvaćena od strane roditelja i mora se pronaći zamjensko rješenje koje će zadovoljiti potrebe djece i zajednice.