Na Rapskom čuvaru često se bavimo pitanjima društva u cjelini. Nedavni incident nas je potaknuo da se za promjenu, ponovno idemo baviti onime što svi mogu razumjeti – vanjskim obilježjima gradske jezgre koja nestaju pod pritiskom nečega što u najširoj definiciji možemo nazvati „ekonomska aktivnost“ te kakvu ulogu u očuvanju baštine igraju građani.
Ovi pljačkaši svijeta [Rimljani], nakon što su iscrpili zemlju svojim pustošenjima, haraju oceanom: potaknuti pohlepom, ako im je neprijatelj bogat; ambicijom, ako je siromašan; nezasićeni Istokom i Zapadom: jedini ljudi koji s jednakom žudnjom promatraju bogatstvo i neimaštinu. Pustošiti, klati, uzurpirati pod lažnim titulama, oni nazivaju carstvom; a gdje naprave pustinju, zovu je mir.
Publije Kornelije Tacit, Agrikola
Kako ispiliti granu na kojoj sjedimo
Kulturna baština je bitan dio ljudske povijesti i izvor ponosa i identiteta zajednice. Jedan od primarnih uzroka devastacije kulturne baštine u gradu Rabu su nepropisni zahvati na zgradama i njihovim pročeljima. Mnoge povijesne građevine na otoku su obnovljene bez obzira na njihov povijesni i kulturni značaj. U nekim su slučajevima originalna pročelja zamijenjena modernim dizajnom koji je potpuno neskladan s okolnom arhitekturom. To je u samo tridesetak godina rezultiralo gubitkom autentičnosti i degradacijom kulturne baštine otoka.
Kada se kao pridošlica zaputite duž glavne rapske Srednje ulice, prvo ćete se susresti s pročeljima, njihovom kakofonijom boja i dotrajalošću. Vrlo je mali broj pročelja koja su povijesno i stilski usklađena, a dobar ih se dio zbog nebrige raspada još od vremena prije Domovinskog rata. No, imamo i dobre primjere.
Pogledajmo zgradu na adresi Srednja ulica broj 8. čije je pročelje bilo usklađeno s konzervatorskim normama. Prilikom zadnje obnove pročelja radovi su izvedeni stručno i pomno je birana boja da se može uklopiti u ono što naši zaštitari kulturne baštine smatraju prikladnim vremenu u kojem je građevina građena.
Bez nekakvog posebnog iznenađenja za okolnosti u kojima se događaj odvija, netko je naoko odlučio iskoristiti stari trik, nedostupnost službi vikendom, i izvršiti proboj pročelja s namjerom povećanja površine za ulaz s ulice. Osim što je pritom prekršeno niz zakona i odluka, suvlasnik se tim činom izložio mogućnosti tužbe od strane ostalih suvlasnika. Zakon je jasan, to se nije nikako smjelo učiniti bez konzultacija s Konzervatorskim uredom i samim suvlasnicima. Svejedno, to se dogodilo u trenutku kada su se svi najmanje nadali.
„Napravi to preko vikenda i ne mogu ti ništa“
Vlasnici zgrade čiji je prostor u prizemlju nedavno promijenio vlasnika ostali su nemalo iznenađeni kada je novi vlasnik Serafin Kodić odlučio bez njihove privole, a i bez dozvole svih relevantnih tijela izvršiti preinaku koja će trajno promijeniti izgled zaštićenog spomenika kulture.
Članak 13.
(1) Vlasnici i korisnici građevina u povijesnoj jezgri grada i drugih građevina koje su zaštićene kao spomenici kulturne baštine, dužni su za sve građevinske zahvate na vanjskim dijelovima građevine ishoditi prethodno odobrenje Konzervatorskog odjela i u slučajevima kada za radove nije potrebno ishoditi akt za gradnju prema posebnom zakonu, kao i odobrenje nadležnog upravnog tijela gradske uprave u skladu s odredbama ove Odluke.
(2) Svaki pojedinačni zahvat na pročelju zgrade unutar povijesne jezgre grada (probijanje otvora, zamjena otvora, montaža raznih uređaja i sl.) mora biti odobren od strane Konzervatorskog odjela, kao i od nadležnog upravnog tijela gradske uprave u skladu s odredbama ove Odluke.
Grad Rab, Odluka o komunalnom redu
“Već sam naručio otvore od 4000 eura, šta da sad radim”
Možda je činjenica da su radovi poduzeti u subotu, 11. ožujka 2023. u vrijeme ručka slučajnost. Možda je moguće da je radove vršio njegov najmoprimac bez znanja vlasnika. Možda netko od dvojice učesnika nije znao da je cijelo područje gradske jezgre Raba zaštićeno kao spomenik nulte kategorije još od davnina. Ili možda nisu znali da “prije početka građevinskih radova ili popravaka koji bi mogli promijeniti cjelovitost i karakter povijesne građevine, treba prikupiti odobrenja od nadležnog konzervatorskog odjela“(Ministarstvo kulture i medija).
Tek je nakon objave videa na društvenim mrežama i pritiska javnosti uslijedila reakcija komunalnog redara koji je proslijedio podatke o spomenutim radnjama Konzervatorskom uredu u Rijeci nakon čega su odmah obustavljeni daljnji radovi.
Unatoč obustavi radova izdanoj od strane konzervatora, sporni otvor na ulicu je probijen, ugrađena su na to mjesto vrata, a najmoprimac posluje bez ikakvih daljnjih sankcija, kao da se ništa nije dogodilo.
Iskreno, cijelu javnost čudi da Konzervatorski ured u Rijeci tako labavo postupa prema počiniteljima prekršaja. Možda bi u tome oni sami mogli tražiti odgovor na pitanje “zbog čega se ovakve stvari događaju po cijeloj obali”.
Za radove na zaštićenom kulturnom dobru koji su izvedeni bez odobrenja ili u suprotnosti s izdanim odobrenjem, vlasnik može kazneno odgovarati.
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine
„Napravili su i drugi, pa šta“
Ovakvi događaji su više pravilo nego novost. U mnogim se povijesnim gradovima događa ista stvar, ne samo na Rabu. Rab je doduše poznat kao “otok slučaj” zbog kojeg je donesen svojevrsni lex specialis pomoću kojega je rok za izvršenje rješenja o povratu u prvobitno stanje povećan s 5 na 10 godina. Time je zbog odgođene zastare ipak mali dio takvih zlodjela ispravljen.
Iako je velik dio devastacija otišao u zastaru, za te objekte postoje zapisi i rješenja o izvršenju koja su pohranjena u konzervatorskim uredima, i prema kojima će se trebati kad-tad napraviti povrat jer svaku preinaku mora ponovno odobriti isti ured. Tim, tada novim zakonom je smanjena mogućnost zlouporabe zastarom.
Razlog donošenju zakona prethodilo je probijanje ogromnog otvora u pročelju dviju zgrada koje svojim karakterističnim lukovima ili “voltima” nadsvođuju Srednju ulicu. Jedan od njih je probijen i izveden na identičan način, za vrijeme neradnih dana kada inspekcija nije mogla pravovremeno zaustaviti radove.
“Kako je to dvoje međusobno povezano”, pitate se s pravom. Taj se slučaj smatra jednim od većih poraza struke koju je tada vodio i upravljao bivši glavni konzervator Republike Hrvatske Miljenko Domijan, inače rođeni Rabljanin. Taj događaj je sramota svih Rabljana jer se zna tko su bili izvršioci tog djela i po čijem je to nalogu učinjeno, bez da je itko pisnuo o tome ili pokušao spriječiti.
Službe nedovoljno često kažnjavaju počinitelje
Mnogi takvi slučajevi prolaze nekaženjeno, iako postoje zakonom propisane novčane sankcije koje su neproporcionalno male prema razmjerima štete koja može biti uzrokovana. To se posebno odnosi na fizičke osobe, čije kazne iznose manje od 2000 eura. Karikirano, jedan udarac čekićem u kulturno dobro može biti sankcioniran mikroskopskim iznosom spram sredstava koja su potrebna da bi se to djelo restauriralo, pod uvjetom da je to uopće izvedivo.
Kada gledamo u cjelosti, rad konzervatora, komunalnih redara i građevinskih inspektora je često uvjetovan raznim vanjskim utjecajima. Često se događa da redari i inspekcije prekasno dođu na teren, ili da konzervatori zbog prezaposlenosti ne stignu pravovremeno reagirati. Moramo se zapitati i, “postoji li mogućnost da se neke stvari namjerno ne sankcioniraju”, jer je slučajnosti previše.
Na Rabu je situacija ponešto jednostavnija obzirom da postoji cjelokupna dokumentacija za svaku građevinu na području gradske jezgre, zajedno s opisom i fotografijama, tako da će povratak u prvobitno stanje biti jednostavniji i lakše dokaziv.
Ovaj slučaj pokazuje plastičnim primjerom da struka još uvijek nije dovoljno zastupljena kao važan čimbenik u liniji propisa i da ne postoji stvaran strah od kazni kod prekršitelja. Da službe oštrije kažnjavaju prekršitelje sigurno bi se postotak štete na kulturnim dobrima smanjio.
Jednako tako, da je moguće po kratkom postupku dokazati i provesti rješenja o vraćanju u prvobitno stanje, stimulacija za daljnju devastaciju bi se sigurno ispuhala. Do daljnjega, jedino pritisak javnosti koji sve više iz godine u godinu jenjava može držati situaciju pod kontrolom i nastojati sprječavati daljnje uništenje.
Konzervatorski radovi su “nepotrebno” skupi
Razloge za postupanje bez suglasnosti konzervatora ne treba previše tražiti. Konzervatori često ograničavaju veličinu i opseg zahvata te inzistiraju na uporabi tradicionalnih materijala i tehnika koje su skupe. Često se dogodi da zahvati koje predlažu toliko ograniče investitora u izvedbi da nije moguće ostvariti povrat na ulaganje. Je li to problem konzervatora jer su pretjerano restriktivni ili investitora koji se na silu želi nametnuti u prostoru?
Na Rabu su u pročeljima poizbijani veliki otvori kakve ona ni statički ne smiju imati, vodeći se primitivnom logikom izvođača radova da je “armirani beton bolji od kamena koji je vezan vapnom”. Takve mudrijaše možemo uputiti na stratišta potresa oko Reggio Emilie u Italiji koji se dogodio u svibnju 2012., da vide koliki je broj građevina ostao bez zidova koje su takve intervencije prerezale popola. Cijeli kvartovi su sravnjeni sa zemljom. Postoje stručni razlozi zašto se ne preporučuje miješati stilove gradnje, što je teško shvatljivo nekome tko je nauku izučavao ubacujući “jednu lopatu cementa, četiri pijeska”.
Pravni akti nisu dovoljno specifični
Kad smo već spomenuli Odluku o komunalnom redu Grada Raba koja je donesena relativno nedavno, 31. srpnja 2019., ne možemo se ne prisjetiti ozračja u kojem je donesena. Unatoč što je Mjesnom odboru Rab kojim je tada predsjedavao sadašnji vijećnik Marko Sandalić ukazivano na potrebu izmjene i detaljnog savjetovanja prije formulacije tog akta, sve do zadnjeg trenutka MO Rab nije pokazao veći interes da se aktivno uključi u razradu pojedinih stavaka. Zbog toga je ta odluka donesena ishitreno, a rezultati su vidljivi na slici ispod.
Komično, sve nekretnine sa slike izuzev jedne su u vlasništvu iste osobe s početka naše priče, gospodina Kodića i s njim povezanog trgovačkog društva. Obilježavaju ih predimenzionirane nadstrešnice, jarke boje i neprikladne reklame te opći nesklad između susjednih pročelja. Moramo razjasniti da on u ovom slučaju nipošto nije meta nego primjer, jer ovakvih slučajeva ima u velikom broju, a svatko se ponaša onako kako je postavljen sustav kontrole propisa. Situacija se vidljivo otela kontroli.
U posljednjih dvadesetak godina niknuo je niz nadstrešnica, platoa i terasa naslonjenih na spomenike nulte kategorije čiji su vlasnici domaći Rabljani, ne investitori koji nemaju porijeklo s otoka, pa se ne trebamo pitati tko to sve omogućuje. Službe koje na Rabu trebaju poznavati i provoditi propise ne funkcioniraju, a politika nezamjeranja jednih drugima nas vodi kao povijesnu destinaciju u propast. Nije dovoljno da su stanovnici grada, glumci, umrli ili otišli u druge gradove, sada će propasti i kulise na temelju kojih ostatak otoka muze svoju egzistenciju.
Pravila su za slabiće
Ne treba čuditi zašto je tako, kada se i sam vijećnik Sandalić oglušio na naredbe Konzervatorskog ureda u Rijeci te nije poštivao obavezu izvršenja arheoloških radova i rješenja o obustavi radova na njegovoj ilegalnoj špelunki ispod Velog zvonika, nego je sve u što kraćem roku zatrpao betonom i popločio kamenom koji bi bolje odgovarao u nekom kontinentalnom aranžmanu. U međuvremenu je dovukao struju, vodu i kanalizaciju te napravio i čvrste sanitarne čvorove tako da posjetitelji mogu imati bolji pogled na neprocjenjivu rapsku baštinu dok obavljaju veliku nuždu.
Čudi i činjenica da se gradonačelnik Nikola Grgurić nije posebno zabrinuo za slučajeve devastacije, uključujući i ovaj posljednji, nego je prema izjavama umjesto na postupanje službama zabrinute suvlasnike uputio na privatnu tužbu protiv investitora. Što je tu posrijedi?
Kada pravila ne poštuju oni koji bi ih trebali stvarati i zagovarati, što onda više očekivati od drugih?
U sljedećem nastavku ćemo se pozabaviti osobnom odgovornošću svih Rabljanki i Rabljana te njihovom učešću u očuvanju baštine naslijeđene od predaka.