Na otoku Rabu, gdje je društvo duboko isprepleteno, primjećuje se paradoks. Otočani su opušteni i nekritični, čak i kad se suočavaju s hitnim problemima. Iako su izazovi prisutni, zajednica se izražava bez mnogo glasnih kritika.
Ovaj paradoks postaje posebno jasan kad promatramo loše održavanu cestovnu infrastrukturu otoka. Neprohodni putevi ometaju svakodnevni život i poslovne aktivnosti. Također, paradoks se ogleda u nedostatku završenih projekata obnove gradskih nekretnina. Nedostatak sredstava je očit, a čini se da su dostupna sredstva namijenjena za druge aktivnosti.
Lokalni izazovi postaju još složeniji zbog nedostatka jasnih i otvorenih komunikacijskih puteva između lokalne uprave i građana. Stanovnici ne koriste dostupne kanale komunikacije zbog nedovoljne transparentnosti. To stvara prepreku u razumijevanju i rješavanju potreba zajednice.
Razumijevanje ovog paradoksa otkriva zajednicu koja se, unatoč svojoj opuštenoj prirodi, suočava s unutarnjim i vanjskim izazovima. Rješavanje ovih problema zahtijeva temeljito istraživanje društvene dinamike i zajednički napor za poticanje pozitivnih promjena.
Raspadajuća obalna i kopnena cestovna infrastruktura
Svi stanovnici otoka dobro su upoznati s mnogim projektima koji su započeti u proteklih deset godina. Mnoge se ideje recikliraju iz godine u godinu u nadi da će se riješiti, ali to nažalost nije uslijedilo ni nakon višestrukih pokušaja građana da ukažu na probleme koje ih muče.
Ako se prisjetimo, u samim počecima sadašnjeg sastava gradskog vijeća najavljivano je „uređenje plaža“ u sklopu kojih su pompozno demonstrirani mnogobrojni projekti:
- plaže Banova vila i Škver sa “rekonstrukcijom” šetnice – u kojoj se najavljivalo “popločavanje (unakažene) površine šetnice kamenom”, popravak rasvjete, izgradnja gatova i nasipavanje dodatne plažne površine,
- plaže Padova I. II I III. – od kojih je učinjena samo polovica Padove I. pod napetim okolnostima i, iako izglasana, u cijelosti neizvršena rekonstrukcija šetnice koja se sada razletjela pod naletima olujnog juga, za čije je vrijeme autokamp Padova III. potonuo pod pola metra pijeska kojeg je nabacao vjetar,
- o plažama u Drazi i okolnim mjestima nema potrebe trošiti riječi jer su ti projekti više eterične naravi,
- rekonstrukciji državne ceste koja povezuje Padovu III. i glavni prometni pravac,
- rekonstrukcije glavnih prometnih pravaca i sl.
Kao i sva obećanja političara, ova su bila doista optimistična da bi ih skršio realizam nemoći, nedostatka resursa i ljudstva koje to može u stvarnosti i provesti. Za neke megalomanske projekte je možda i dobro da nisu nastavljeni jer njihovo ostvarenje vodi u kulturno-ekološku katastrofu i promjenu uvjeta pod kojima se odvija rapski turizam.
U pozitivnom kontekstu, izvršena su ulaganja u komercijalnu obalnu infrastrukturu s prilično dobrim uspjehom (npr. rekonstrukcija Pumpurele), ali ti projekti nisu bili niti osmišljeni niti vođeni od strane lokalnih gradskih vlasti, nego su došli kao projekti raznih ministarstava i fondova.
Ono negativno kod tih projekata jest što su usko ciljani i bez cjelokupnog pojma o funkcionalnoj cjelini čiji bi trebali biti dio. Jer, da se rekonstrukciji pristupilo na razini cijele luke, od Nove rive do Padove I., sagledavajući utjecaj na pješake i vozila te okolne građevine, ulice i prijelaze, ostvario bi se veći dugoročni utjecaj na razvoj Grada Raba kao nautičke i stambeno-poslovne cjeline. Ovako je nastao frankenštajn raznih nepovezanih utjecaja za koje je teško uputiti riječi pohvale.
U proteklih godinu dana došlo je do pozitivnih pomaka izvan urbaniziranog područja u smjeru nerazvrstanih cesta koje se sada, barem većim dijelom, uređuju na način koji je propisan zakonom. Možda je tome pomogao i negativan nalaz državne revizije koji je, osim toga, izdvojio niz nedosljednosti i zakonskih neusklađenosti u upravljanju gradskim novcem.
Nedovršene investicije u nekretnine
Grad Rab je u većinskom i jediničnom vlasništvu mnogih otočkih nekretnina. No, zajedničko im je obilježje da ih samo jedan jači vjetar popraćen kišom dijeli od potpune propasti i urušavanja.
Jedna od posljednjih vijesti jest da je vila Danica, poznata i upečatljiva građevina u samom centru grada Raba, uzgred rečeno nasuprot Kneževa dvora, dobila zeleno svjetlo za projekt obnove. Iako i dalje nisu riješena vlasnička pitanja, razina devastacije u kojoj se našla nakon godina nepažnje svih gradskih uprava do danas zapovijeda da se što prije krene u njenu obnovu. Odlukom gradonačelnika raspisan je natječaj za izradu projekta za njenu obnovu, ali istom je razinom odluke do danas napravljeno mnogo nerealiziranih glavnih knjiga projektne dokumentacije pa nikome ništa.
Ruševna zgrada Belia u ulici Jurja Barakovića je i dalje s nepoznatim statusom. O njoj smo pisali prije ovdje, a njena jedina stanarka, u nedostatku drugih opcija, i dalje živi u njoj unatoč što su gradske vlasti obećale pomoći u nekoliko navrata s rješavanjem statusa stambenog pitanja. Zaista tragična razina ljudske nebrige i nedostatka dostojanstva prema našim sugrađanima.
Interesantna je činjenica da se o Talasoterapiji na gradskom kupalištu Škver periodično raspravlja, da bi se po tko zna koji put utvrdilo da rješenja nema.
U ovom trenutku, potrebno je naglasiti jednu važnu stvar koju naši nekritični stanovnici ne razumiju u potpunosti. Nije zadatak gradske uprave da samostalno smišlja projekte poslovne naravi, iako to ona može činiti ako misli da je to najbolje rješenje za javni interes koji predstavlja gradska imovina. Na njoj je da uredi pitanja vlasništva i da potom, ako nema vlastitu društvenu namjenu za nekretnine u njenom vlasništvu, pronađe najpovoljnijeg kupca ili najmoprimca, odnosno onog koji će dati najviše novaca u gradsku blagajnu. Ali njen zadatak jest brinuti da ona ne gubi na vrijednosti i da ne predstavlja ugrozu što ona ne čini.
Cijena objekta treba biti određena ekonomskim kriterijima i ne smije doći do prodaje koja bi se mogla okarakterizirati kao oportuna, jer može doći do povrede javnih dužnosti. Zato mnoge gradske vlasti jednostavno nemaju stvarnog ili prikrivenog interesa da riješe te probleme ako nisu ostvarena ova dva uvjeta:
- ne mogu pronaći kupca prema objektivnim kriterijima, ili
- ne mogu potiho nabaciti posao nekom od svojih poznanika bez mogućnosti da budu u tome otkriveni.
Sad, tko bi trebao prepoznati za što bi se predmetne nekretnine mogle namijeniti, odnosno da li bi ekonomski kriterij rekonstrukcije bio bolja opcija od prodaje i gradnje na drugoj lokaciji? Pa gradske vlasti, naravno, a one su uz izuzetak dvojice braće Matijević od kojih je jedan nažalost pokojan, potpuno bez ideja. Sjetimo se da su se u devedesetima dogodile sve, ili barem većina društveno korisnih investicija u nekretnine – poput nove policijske stanice, doma zdravlja, prve velike sanacije gradske rive koju sada, dva desetljeća kasnije zbog vremenskih nepogoda podižemo uvis i time uvjetujemo niz rekonstrukcijskih zahvata.
Više od dva desetljeća upravljanja Rabu nije donijelo ni približnu kvalitetu otočkog života koju zaslužuje.
Novac je ulupan u stotine studija, projekata i povećavanje broja zaposlenih u gradskim tvrtkama (tzv. uhljebljivanje). Čak niti projekt dogradnje škole nije bio u potpunosti projekt Grada Raba, nego partnerstvo s PGŽ, u pozadini čega se odvijala prava drama s pokušajem ukidanja područne škole u Banjolu.
Vrtić u Palitu izgrađen 2005. namjerno smo izostavili iz prethodnog dijela jer je to jedna od rijetkih pozitivnih investicija koje su uslijedile netom nakon početka novog milenija i „novog vala“ predvođenog rapskim socijaldemokratima. To nije bila isključivo njihova zasluga, jer je put prema tom objektu od društvene potrebe otvoren još prije, a oni su je ostvarili tek nakon pet ili šest godina. Danas, nepunih dvadeset godina od njegove izgradnje, kapacitet je očigledno promašen i nedovoljan, što je dokaz površnog pristupa koji vlada rapskim političkim prostorom najmanje dva desetljeća.
Smisao djelovanja u politici je predviđanje potreba, a ne reaktivnost u djelovanju. Kratkovidnost se očituje u čistom preseljenju vrtića koji je do tada bio smješten u gradu, u Mahačevoj vili na Pjaceti koja je kao i Banova vila (bivši „komitet“) sama po sebi vrlo vrijedna nekretnina za koju su se otimali brojni interesenti.
Unutar pozitivnog djelovanja aktualne gradske vlasti je povratak polovice zgrade na rivi pored zgrade nekadašnje milicije, danas objekta u privatnom vlasništvu. Pozitivna je činjenica da je Grad Rab postao vlasnikom, a negativna je da je to još jedna nekretnina u nizu za koju gradske vlasti nemaju ideju što napraviti s njom.
Sve nabrojane nekretnine građene su tradicionalnim načinom gradnje koja, osim stručnosti, zahtijeva i rekonstrukciju u suradnji s vrsnim građevinskim radnicima kojih nema dovoljno i prilično su skupi. Tako je trošak rekonstrukcije novog galerijskog prostora koji povezuje Srednju i Donju ulicu izvanredno visok, unatoč upotrijebljenim modernim tehnikama gradnje koje se sastoje od gips kartonskih obloga bez zadiranja u nosivi konstruktivni dio zgrade. Tako možemo pretpostaviti da za sve potrebne sanacije drvenih grednika i kamenih zidova propisanim metodama mogu narasti do astronomskih iznosa, a grad u ovom trenutku jedva da podmiruje vlastite troškove bez „revolving“ kredita kojim premošćuje proračun iz sezone u sezonu.
Situacija je u pogledu operativnog upravljanja doista nezahvalna i čini se da bi Gradu Rabu bolje došao jedan dobar tim stečajnih upravitelja nego nova ergela političara koji bi ga željeli koristiti kao platformu za ostvarenje svojih snova o utjecaju.