Naselja otoka Raba su se kroz zadnjih pedesetak godina povećala i praktički spojila u jedno. Izuzev Lopara koji je uvijek strogo branio svoju granicu od upada ostatka otoka, ostala naselja su polagano migrirala jedna prema drugima.

Urbicid

Nestao je Grad, sada nazvan povijesnom jezgrom i starim gradom na što se Kicari ježe kad čuju; iselio se u druge gradove i sela. Njegova rigidna urbanistička struktura nije omogućavala širenje po površini jer je još u prošlom stoljeću cjelokupno označen kao povijesna cjelina pod konzervatorskom zaštitom. Radovi u Gradu su skupi, izvanredno skupi i teški za izvođenje. Za svaki kvadrat rekonstrukcije u Gradu moguće je dobiti dva ili tri izvan njega. No ipak, postoje luđaci koji i dalje žele živjeti u tom gradu-muzeju, pa ne pitaju koliko je potrebno utrošiti vremena i novaca da bi se nešto obnovilo i učinilo modernim. Što god radili, često pokušavaju izbjeći suradnju s nadležnim Konzervatorskim odjelom, pogotovo ako su domaći, tako da te rekonstrukcije znaju imati samo vanjštinu onoga što je nekada predstavljalo vrhunac graditeljske tehnologije srednjeg vijeka.

Rođenje abortusa

Centar dnevnih zbivanja pomaknuo se malo sjevernije u Poslovni centar Mali Palit, popularno nazvan Šarengrad. Ta loša reinterpretacija primorskog gradića, to arhitektonsko ruglo nastalo je uoči, tijekom i nakon Domovinskog rata, poslije intervencije tadašnjeg prvog gradonačelnika Davora Andrića, današnjeg sretnog ugostitelja, zajedno sa sveprisutnim Ivom Staničićem iz jedne od prethodnih priča kao duhovnim vođom planske organizacije.

Ovo je bio zadružni dom. Mojem su djedu 1948. godine oduzeli ovdje zemljište i napravili taj dom koji je 1954. postao hotel. Nažalost, djed je 1956. čak i primio naknadu za to, iako se s tim nije slagao, ali bio je ucijenjen. Morao je prihvatiti naknadu kako bi moj otac dobio zaposlenje. I tako smo ostali bez toga. Zatim je 1998. godine raznim fuzijama, pretvaranjima, ovo zemljište ušlo u sastav društvenog poduzeća Imperial koje je to odmah odlučilo prodati kao nerentabilno.

Davor Andrić o sretnim okolnostima pri kupnji Hotela Barbat, Jutarnji List

Na toj lokaciji je prvenstveno planirana garaža za prihvat vozila, jer je poznato da su okolna naselja vapila za parkirnim mjestima, kao i danas. Grad je bio u prometnom kolapsu, jer tada nije bilo toliko parkirnih mjesta kao danas, niti su postojala ona dva kružna toka u blizini. Ljeti je red obavezno morala uvoditi prometna policija.

Osim što nije riješio pitanje parkinga, Šarengrad je uveo niz konfliktnih prometnih pozicija koje do danas nisu riješene. Navesti ćemo samo primjer autobusnog kolodvora na kojem se autobusi ne mogu okrenuti bez kruženja i zaustavljanja prometa u obje trake.

Nostalgija za minulim vremenima

Stariji Rabljani na spomen Šarengrada kao prvu stvar kažu

“da je Šarengrad uništil Grad jer je preselil pjacu i službe, pa je Grad izgubil posjećenost”,

svaki put. Da, djelomično je to istina, pjaca se  stvarno preselila u natkriveni prostor, a stari betonski tavuli u šumici crnike i čempresa iznad Varoša su porušeni. Od pjace je ostala samo nostalgija koja je nedavno ponovno uspostavljena pod nazivom Stari Varoš, mlitavim pokušajem koji nije imao šanse uspjeti. Izgleda da sve stari u starome Gradu, pa i želja za uspjehom koja djeluje kao zadnji pokušaj impotentnog starca. Za dekoraciju tom prostoru, lokalno komunalno poduzeće je postavilo spa kućicu za alat u alpskom stilu u kojoj se nakon naporne turneje ulicama Grada mogu odmarati njegovi djelatnici.

Službama nije mjesto u muzeju, pa su zato prebačene u tada novoizgrađene prostorije Poslovnog centra Mali Palit, gdje i dan danas plaćaju visoke najmove njihovim vlasnicima. Još uvijek nisu pravilno objedinjene, tako da je potrebno odlaziti na više lokacija za obavljanje jedne stvari.

Zašto je ovo sve bitno?

Osobine jednog grada čine njegove institucije, povezanost između dva najudaljenija kraja te gustoća naseljenosti. Što je veća gustoća ljudi na jednom mjestu to je brže kolanje informacija, što za posljedicu ima društveni, kulturni i tehnološki napredak. Blizina ljudi je jako bitna za održavanje kontinuiteta razmjene ideja, kvalitetnog planiranja i nadgledanja njihovog tijeka provedbe. Otok Rab, iako je jedinstveni otok je podijeljen na dvije administrativne cjeline, u kojoj onu veću čini Grad Rab  sačinjen od povijesne jezgre, Grada, i svih ostalih naselja, osim općine Lopar.

Grad da bi bio pravi grad u smislu življenja mora imati kazalište, kino, knjižnicu, dvorane za vježbanje, školu, sveučilište, mjesta duhovnosti, sud, tržnicu, trgove, parkove, nogostupe, javni prijevoz koji služi građanima, i najbitnije – ljude koji nisu malograđani nego kozmopolitski orijentirani.

Često se animozitet Kicari vs seljaci navodi kao razlog podjela i neuspjeha društva otoka Raba, no to nije točno. Postojala je međusobna netrpeljivost zbog kulturoloških razlika. Ljudi koji nikad nisu živjeli u gradu nisu se znali ponašati u skladu s gradskim običajima. S druge strane, građani su bili previše povučeni prilikom posjete svojim prijateljima i obiteljima u naseljima, pa ih se proglašavalo pretjerano finima, odnosno da se lažno prave fini da bi ih posramili i učinili se boljima. Taj smiješni trenutak je razvojem transporta i međusobnim povezivanjem ljudi zauvijek nestao.

Sada se svi dijele na ljude koji mogu živjeti u zajednici s drugima, i na one kojima bi bilo bolje da žive u šumi, daleko od drugih.

Lokacija nema nikakve veze s ljudskim ponašanjem jer ono proizlazi iz odgoja osobe, a ne slijedom mjesta gdje se nalazi. U kulturnim sredinama moguće je ostvariti višu razinu društvene svijesti nego u razdvojenim primitivnim zajednicama koje nemaju platforme za uspostavljanje kompleksnijih oblika društvenih odnosa.

Što otoku Rabu treba?

Sigurno je jedno, ne treba mu većih taraca za stolove ugostiteljskih objekata, niti njihov veći broj. Nitko nema takav nesrazmjer površine taraca u odnosu na javno dostupni prostor kao Rab. Nema ih San Marino, Venecija, Budimpešta, Beč, Opatija, Monte Carlo, Amalfi, Cannes, Reggio Emilia, Capri… Ne treba mu više plastičnih nadstrešnica i kričavih, neukusnih reklama po zidovima i uz prometnice. Ne trebaju mu štandovi i plastične štrace koje samo zagađuju more i kopno. Ne trebaju mu favele koje neki grade tik uz prometnice tako da nema mjesta za nogostup i javnu rasvjetu. Ne treba mu gastronomski horor jednoličnih pizza-pašta-grill zalogajnica koje ističu svoje reklame sa slikama hrane, kao slikovnice.

Otok Rab kao cjelina treba veće zajedištvo, više razmjene informacija, više javnih mjesta na kojima se ta razmjena može vršiti. Treba bolja sredstva javnog prijevoza. Treba ulagati u održavanje većeg raspona društvenih događanja, te treba približiti kvalitetu događanja građanima, a ne prosuđivati iz svoje perspektive što bi se kome moglo svidjeti.

Također, treba naučiti upravljati kvalitetom društva, postavljajući ljude prema objektivnim kriterijima, dajući im kreativnu slobodu, a ne ucijenjene, polupismene poslušnike koji će samo klimati glavom. Treba ljude koji mogu osmisliti društvene sadržaje koji će svojim kumulativnim učincima pomoći Rabu da bude ponovno prepoznat u svijetu kao bitan čimbenik, a ne neko fejk hepi mjesto na koje se ljudi dođu kupati na lažnim plažama, jesti ćevape, gužvati po parkinzima i ulicama, praviti smeće i otići s prvim kapima rujanske kiše. Tako nešto je ponižavajuće i za turiste, ne samo Rabljane. Rab nije samo hotelsko poduzeće. Rab treba gledati kao heterogenu, jednakovrijednu urbanu cjelinu, grad/otok s vrijednim, neprocjenjivim kulturnim i društvenim nasljeđem. Poštujmo ljude koje ugošćujemo i dozvolimo da naučimo nešto jedni od drugih.