U sljedećem članku saznati ćemo kako je otok Rab izgubio bilo kakvu javnu kritiku i potisnuo sve oblike slobodnog izražavanja.
Slobodu govora danas shvaćamo prilično olako. Za tu mogućnost trebalo se boriti promjenom čitavog jednog sustava društvenog uređenja. Cijena koju smo svi platili je ogromna. Izgubljeni su mnogi životi, dugo stvarane vrijednosti su uništene preko noći. Trideset godina kasnije još uvijek osjećamo posljedice.
Sloboda govora je načelo koje podupire slobodu pojedinca ili zajednice da izražavaju svoja mišljenja i ideje bez straha od odmazde, cenzure ili zakonskih sankcija.
Na Rabu postoji nekoliko medija koji su u službi informiranja javnosti o društvenim događanjima. Zato nas je sve nemilo iznenadila činjenica da smo mi jedini pisali o promjenama urbanističkog plana uređenja. Očekivali smo da će drugi mediji barem spomenuti pokoji dio tog, za otok rušilačkog plana. No, to se nije dogodilo. Zašto je to tako?
Razlog je jednostavan – radi se o običnoj ekonomskoj ucjeni. Ukoliko mediji počnu objavljivati bilo što što se suprotstavlja aktualnoj gradskoj upravi i njenim odlukama mogu se iste sekunde pozdraviti s bilo kakvim oblicima prihoda iz proračuna. Mediji na Rabu moraju biti veći političari od njih samih.
Nemojmo se zavaravati da to nije ozbiljan problem. Gladni ljudi ne mogu tipkati, pisati ili govoriti u mikrofon, svjesni smo i mi toga. Mi nemamo takav problem, naše osnove financiranja su izvan dohvata Grada Raba pa stoga možemo slobodom govora razotkrivati svu nesposobnost, jad i bijedu sadašnjeg stanja.
Jedan medij posebno ponosno ističe svoju neovisnost na vidljivom mjestu, uz sami naslov. Ne znamo radi li se tu o nekakvom pokušaju autoironije ili čemu drugome? Taj isti “nezavisni internetski portal otoka Raba” je za vrijeme objave javne rasprave o UPU 25 preusmjeravao pozornost na vijesti kojih se ne bi posramilo ni službeno glasilo Demokratske Narodne Republike Koreje.
Nigdje na portalu, punom pozitivno intoniranih svjetovnih vijestica (o najvećim uzgojenim krumpirima, uspjesima gradske vlasti i njihovih kompanjona i sl, op.a.) nije moguće vidjeti da na Rabu postoji bilo kakav poziv na dijalog o stvarima koje muče više od četiri petine Rabljanki i Rabljana.
Možda je stvarno problem u nama, kako je jedan stranački usko vezani komentator nedavno ustvrdio. Da bi apsurd bio veći, učinio je to na jedinom mjestu slobodne riječi na otoku Rabu, na stranici Rabski žulj koja je prije mnogo godina upravo nastala zbog cenzure medija.
Dometi aktualne vladajuće pozicije su takvi da bez pardona javno piturivaju ili farbaju ljude (namjerno prikrivaju ili umanjuju inkriminirajuće činjenice, eng. whitewashing, op.a.) kao da im netko drugi treba reći što da misle. Na taj način pokušavaju održavati narativ da je “s Rabom sve u redu” i “da je problem pokoji komadić papira ili grafit”. Kakav primjer vrhunske propagande, svaka čast!
Naravno da to nije jedini oblik kontrole javnog mnijenja. Za tu svrhu postoji cijeli sijaset udruga koje su korisnici rapskog gradskog proračuna. Oko udruga se okuplja primarno braniteljska populacija koja se desetljećima jeftino prodaje za mrvice s gospodarevog stola. Drugi vid su udruge civilnog društva, raznih kulturno-umjetničkih usmjerenja. I one su isto tako korisnici proračuna kojim financiraju svoj rad. Nadalje, tu su i sportske udruge, od kojih je ona nogometna najbolje financirana. Skoro kao da Rab zbog toga ima zamjetne nogometne rezultate.
Svi u neslužbenom razgovoru priznaju da su im zbog toga vezane ruke. Ako to nije zabrinjavajuće, ne znamo što je.
Najniži oblik kontrole prava na javno istupanje je u populaciji umjetnika koji su svi ucijenjeni mogućnošću korištenja državne imovine, poput galerija i koncertnih dvorana. Ukoliko se slučajno javno usprotive pojedinim odlukama najlakše ih je ukloniti oduzimanjem njihovih temeljnih umjetničkih prava. Zbog toga se osjeća dojam kao da smo se vratili u stara vremena režimske umjetnosti. Dozvoljena je samo ona umjetnost koja je po volji velikog vođe, svi drugi putevi vode na Goli otok.
Tako je u umjetničkom prostoru moguće vidjeti samo potpune infantilne bezveznjake, neostvarene ljude bez trunke supstance koja ih čini umjetnicima. I onda se pitamo, tko će ljudima reći da su krenuli u krivom smjeru? To je zadaća nositelja društva: umjetnika, arhitekata, inženjera, filozofa, učenjaka i mnogih drugih intelektualaca. Onog umjetnika, odnosno intelektualca koji zucne, gradske vlasti polegnu na drvenu klupu i pokriju mu glavu ručnikom preko kojeg nalijevaju vodu.
Nije to zadaća samo njih, to je zadaća svih stanovnika otoka. Svi zajedno tvorimo inertnu kritičnu masu kojoj su usta začepljena zbog pukog preživljavanja. Zar je itko od naših roditelja mislio da će njihova djeca jednog dana ponovno morati uzeti oružje pameti u ruke i boriti se protiv neprijatelja razuma i slobode? Hoćemo li tu borbu ostaviti našoj djeci ili ćemo učiniti naš život vrijednim spomena?