Plaže koje su izvan naseljenog mjesta, kao i one o kojima tako odluči lokalna samouprava mogu biti ograđene. A svi dobro znamo kako su jedinice lokalne samouprave nepokolebljive pred krupnim kapitalom.
Iz vlade stalno naglašavaju pozitivne strane novog Zakona, kao da se njime donosi samo dobro. Ne donose se valjda nove odredbe zakona da bi se moglo pogodovati onim gospodarskim subjektima čije su građevine izgrađene blizu obale ili na pomorskom dobru, zar ne?
Osim šume i kopna, otočani imaju samo još obalu na kojoj svi trebaju imati jednaka prava. Između ostaloga, zašto dodatno otežavati život na otocima dajući jedini komercijalni resurs u javnoj upotrebi nekom poduzeću koje će svojom veličinom istisnuti ostatak obalne turističke ponude. Tko može uistinu konkurirati prijedlozima za koncesiju, a tko istovremeno već nije izuzetno financijski moćan?
Ako ćemo se voditi nedavnim primjerom koncesije za Padovu I, ne znamo mnogo Rabljanki i Rabljana koji bi mogli imati raspoloživih 15.000.000,00 kuna za uređenje. Dapače, prema sadašnjem nacrtu novog zakona, zato što je na pomorskom dobru izgrađen ugostiteljski objekt, njegovi graditelji bez puno problema mogu zatražiti izmjene koncesijskog odobrenja. Takvo odobrenje će dobiti jednostavno i bez protesta, kao što su to već i prije dobili od jedinice lokalne samouprave.
Sigurni smo da će oko ove teme biti još mnogo sadržaja svih vrsta. Ipak je naša obala razlog zbog kojeg turisti i dalje dolaze u velikom broju. Zato ni ne čudi što se diljem Hrvatske mnogo stanovnika, udruga i aktivista propelo čim su čuli da se plaže žele staviti u koncesije koje nisu dostupne svima. Neki od njih su bili u Italiji gdje je preko pola plaža uređeno na taj način i mogli su vidjeti sve negativnosti takvih odluka iz prve ruke.
Na Rabu se danas, dok pišemo ovaj tekst, sprema ograđivanje najmanje jedne plaže na rtu Suha Punta.
Ovisno o kvaliteti argumenata i zakonskim mogućnostima možda će otočani uspjeti obraniti takve poduhvate onih kojima je na pameti samo parazitiranje na svemu što su stekli mutnim aktivnostima prije više desetaka godina. Možda još ima nade za otok, a sudeći prema interesu lokalne zajednice koja je isključena iz odluka i uspavana, možda i ne.
Lokalna zajednica Raba je informatički nepismena i ne gleda dalje od samih sebe. Informacije su, barem sada, značajno dostupnije nego prije. To rastužuje sve koji imaju dovoljno iskustva te mogu predvidjeti što će se događati u narednih desetak ili više godina. Ako se zajednica ne probudi moglo bi joj se desiti da postane gost na vlastitom otoku. Ne treba vjerovati pustim obećanjima političara koji kažu “nećemo privatizirati plaže, pa nismo poludjeli”.
Svi jako dobro znamo kako se politika otoka Raba zadnjih trideset godina sustavno koristi za osobno bogaćenje i dobivanje ustupaka koji im ne pripadaju po pravu. Mnogo toga prođe “ispod žita” iako je vidljivo javnosti. Iz tog razloga izvori informacija koji trebaju biti dostupni po zakonima su tu, ali neupotrebljivi. Internetske stranice ne funkcioniraju ili su loše organizirane, informacije se ne popunjavaju u zakonskom roku nego kada nešto nekome bitno prođe. Tako se za mnoge stvari saznaje prekasno da bi se o njima zajednica mogla barem zapitati jesu li namjere iskrene i koga se one tiču.
Prostorni planovi se mijenjaju u superkratkim rokovima, javne rasprave traju onoliko dana koliko zakon minimalno propisuje. Samo i isključivo one informacije koje izričito moraju biti podastrte javnosti dolaze do nje. Nije ni čudo da se zajednica osjeća isključena.
Iako novi zakon propisuje da će se moći ograđivati samo one plaže koje su izvan naseljenog mjesta to nikoga ne tješi. Svi dobro znamo da se velika većina izvrsnih plaža nalazi upravo izvan naselja. Tako će se moći dobivati koncesije za plaže koje “po svom položaju čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednim ugostiteljskim i smještajnim objektom i nalazi se u turističkoj zoni izvan naselja”. Kao po starom običaju bacaju se poluinformacije koje služe da se javnost usmjeri na druge teme.
“Dakle, ponavljam još jednom plaže neće biti predmetom koncesija u naseljenom području i ni na koji način neće se ograničiti javna uporaba”
Josip Bilaver, državni tajnik za morski.hr
Zato njegov kolega Oleg Butković, koji nije nepoznat Rabljanima kaže da “intencija zakona nije nikakvo ograđivanje ili privatizacija plaža, već uvođenje reda i povećanje stvarnih ovlasti jedinica lokalne samouprave oko korištenja pomorskog dobra“. Nismo ni mislili da je nešto drugo posrijedi od koncentriranja odluka u ruke onih koji su poznati po svojoj transparenciji prilikom donošenja odluka.
Puno tih plaža koje bi mogle biti predložene za koncesiju se nalazi upravo u blizini već odavno postojećih hotela i ugostiteljskih objekata. Bilo bi dobro čuti njihovo objašnjenje zbog čega se inzistira na ograđivanju i koncesioniranju tih plaža. Je li u pitanju prijelaz na resort tip turizma gdje turisti nikad ne napuste okolicu hotela? Što od toga ima lokalna zajednica, pitamo se?