Rapska politička pozornica još je jednom dokazala da može parirati kazališnim predstavama apsurda. IV. Sjednica Gradskog vijeća, otvorena klasičnom zbunjolom, bila je samo nastavak tradicije kaotičnih uvoda koji miješaju humor i laganu dozu nelagode. Kad su prošli put krenuli, činilo se kao da se pokušavaju sjetiti gdje su ostavili dnevni red – možda ispod hrpe neriješenih slučajeva ili u nekom kafiću.

Tragikomedija u 34 čina + 1

Ovoga puta je predsjednik vijeća Matošić, očito oprezniji nakon prošlog izleta u improvizaciju, preuzeo inicijativu. S ozbiljnošću koja priliči recitiranju telefonskog imenika, taksativno je nabrojao sve oko 34 točke dnevnog reda. Njegov ton sugerirao je: “Neću opet biti glavni lik viralnog videa.” Ipak, ako je Matošić bio smiren, vijećnik Ševerdija izgledao je kao da ga svaki trenutak može pogoditi politička zasjeda. Oprezan poput mačke na ledu, pregledavao je dokumente kao da očekuje da će netko sakriti još jednu točku dnevnog reda pod točkom razno.

Gradonačelnik Nikola Grgurić se, s druge strane, odlučio za strategiju iznenađenja. Ubacio je novu točku o „redu na pomorskom dobru“ – iako je ta tema još na javnom savjetovanju. Teško je odustati od starih praksi.

Kao što i priliči ovoj predstavi, Matošić je krenuo s formalnim dijelom sjednice, ali uz jedno dodatno poglavlje komedije. Dok je govorio, Kaštelan je diskretno – koliko god diskretno možete pokriti mikrofon pred cijelim vijećem – savjetovao da se vijećnike ipak pita slažu li se s dnevnim redom. Jer tko bi želio preskočiti tako važan ritual, zar ne?

„Otvaram raspravu!“ kaže Matošić, Kaštelan ga ispravlja „Ovdje nema rasprave.“

Cijela atmosfera podsjećala je na dopunsku nastavu, gdje amateri uz pomoć internetskih vodiča pokušavaju donijeti odluke koje oblikuju život Raba. No, unatoč svim zavrzlamama, kratka rasprava donijela je zaključak: dnevni red je prihvaćen, s čak osam glasova za. Uspjeh, kako ga samo Rab može definirati!

Aktualni sat: zakon, demantiji i božićni ukrasi

Nakon što je dnevni red prihvaćen, Matošić je uz pardoniranje otvorio aktualni sat. Prvi na redu bio je vijećnik Željko Dumičić, koji je, kao kakav detektiv političkog noir-a, ravno u oči gradonačelniku postavio pitanje: „Objasnite o čemu se radi?“. Ciljajući na nedavne peripetije oko pokušaja oporbe da sazove sjednicu, Dumičić je suptilno, ali jasno sugerirao da nešto ne miriše dobro.

Gradonačelnik je prihvatio izazov, no njegov glas – pomalo nesiguran, kao kad učenik odgovara lekciju koju nije baš do kraja naučio – trebao je dodatnu dozu uvjerljivosti. „Ova sjednica sazvana je po zakonu i u roku“, izjavio je. Međutim, dok su mu riječi još odzvanjale, oporbu je optužio za iskrivljavanje činjenica svojim demantijima, ističući da su gradske službe „apsolutno demantirale“ sve što je oporba pokušala servirati javnosti.

Izazivajmo nerede, bilo kad i bilo gdje

Dumičić, majstor retoričke ironije, zahvalio se gradonačelniku na odgovoru i pritom se nije ustručavao oplemeniti razgovor svojim pogledom na stvarnost. Pokušaj oporbe da osigura zakonitost sjednica opisao je kao „izazivanje nemira“ i „trošenje nepotrebne energije tamo gdje ne treba“. Jer, naravno, zakonska procedura očito nije dovoljno dobra tema za trošenje energije, osim ako to rade oni koji trenutno drže vlast.

Na trenutak je zazvučao kao da uvažava pravo oporbe da saziva sjednice, no zatim je mudro ustvrdio kako je svejedno nepotrebno raspravljati o tome kad se „zna da je krajnji rok 26.-og“. Njegova izjava, koja se kretala u tankom prostoru između podrške i kritike, ostavila je vijećnike zbunjenima – nitko nije točno shvatio što je zapravo htio reći.

Težak je kruh gastarbajtera

Atmosfera se dodatno zagrijala kad je pred govornicu stupio vijećnik Elvis Grce, čiji je izlazak izazvao laganu napetost. Naime, njegovo sudjelovanje na ovoj sjednici, zajedno s vijećnikom Darkom Štokićem, bilo je prava blagdanska priča. Dok je oporba pokušavala sazvati sjednicu, njih dvojica su, posvećeni sezonskom radu, bili zauzeti postavljanjem božićnih ukrasa po Njemačkoj, što je vladajuće skoro koštalo kvoruma.

Tako je Grce iz vlastite perspektive posvjedočio kako internacionalne obveze mogu imati neplanirane političke posljedice. I dok se Rab bori s političkim manevrima, njemačke ulice blistaju pod lampicama koje su vješto postavili rapski vijećnici.

Sjednica se nastavlja: od Sv. Damjana do milijunskih pitanja

Nakon što su božićne lampice u Njemačkoj dobile svoj trenutak slave, vijećnik Elvis Grce odlučio se vratiti na domaći teren s pitanjem: „Što se radi sa Sv. Damjanom?“ Kako to obično biva, odgovor je stigao od pročelnika Matka Krstačića, koji je, s dozom profesionalne uvjerljivosti, objasnio da je „prvo napravljeno idejno rješenje prezentacije tog arheološkog nalazišta“. Ovo „prvo“ odjeknulo je kao obećanje koje obećava, ali ne isporučuje, pogotovo jer glavni projekt nije objavljen na stranicama Grada.

Operacija “Motorka”

Krstačić je dodatno pojasnio kako su sječom stabala „sanirali vegetaciju“ radi bolje vidljivosti. Drugim riječima, uzbuđenje zbog arheoloških planova svelo se na bolje poglede i manje drveća – konkretna realizacija ostaje negdje u magli budućnosti. Ukratko, osim sječe, ništa se značajno nije dogodilo, a Sv. Kuzma i Damjan i dalje strpljivo čekaju na svoju obnovu.

Potom je Matošić skrenuo razgovor na praktičnija pitanja – nogostup u Palitu. No, odgovor pročelnika Krstačića bio je toliko neodređen da bi se mogao sažeti u rečenicu: „Postoji namjera.“ Drugim riječima, ništa ugovoreno, ništa odlučeno – samo lijepo zvučeće ideje.

Kako izbjeći pitanja o vrtićima

Sljedeća točka rasprave bili su vrtići, pa je Matošić mikrofon proslijedio pročelniku Denisu Deželjinu. No, sudbina je htjela da upravo u trenutku kada je Deželjin počeo govoriti, ton na njegovom mikrofonu praktično „crkne“. Kad se tehnička karma smirila, objasnio je da je građevinska dozvola za nadogradnju postojećeg vrtića ishodovana i da je natječajna dokumentacija u pripremi. Radovi, optimistično najavljeni za 2025., trebali bi biti gotovi do kraja iste godine – ako sve bude išlo po planu, naravno.

Na pitanje o gradnji vrtića u Mundanijama nije dao odgovor.

Deželjin se potom dotaknuo i Mahačeve vile, ističući da je zbog starosti objekta naručen arhitektonski snimak postojećeg stanja. Iako bi Mahačeva vila mogla biti sjajna kulisa za neki povijesni film ili muzej, zasad ostaje samo tema za rasprave.

Plaćaš zlato, dobivaš savjete u celofanu

Zatim je na scenu stupio vijećnik Brusić, koji je odlučio prijeći s tehničkih tema na financijska pitanja. Bez okolišanja, postavio je pitanje o troškovima radne zone Mišnjak, s posebnim naglaskom na konzultantske usluge u iznosu od 32.157,00 eura isplaćene tvrtkama Apsolon strategija i Sense savjetovanje. Kao dodatni začin, istaknuo je da je na čelu obje tvrtke ista osoba – direktor koji očito zna kako optimizirati vrijeme i resurse.

Hm, koliko je ono prag za jednostavnu nabavu?

Brusić nije stao na tome. Upečatljivo je postavio i pitanje o rastu rashoda za zaposlene u Gradu Rabu, koji su između 2023. i 2024. narasli za impresivnih 51%, odnosno točno 900.000,00 eura. Planirano povećanje za 2025. iznosi dodatnih 700.000,00 eura, što je iznos od kojeg bi se čak i božićne lampice u Njemačkoj zasvijetlile malo jače.

Financijske enigme i politički monolozi

Dok su pitanja vijećnika Brusića još odjekivala vijećnicom, pročelnik Deželjin pokušao je odgovoriti na konkretno pitanje o konzultantskim uslugama. Nažalost, njegov odgovor bio je sve samo ne konkretan – priznao je da „ne zna specifično što je plaćeno“. Međutim, objasnio je da je tvrtka u pitanju upravljala projektom i da je tijekom poslovanja s Gradom Rabom čak uspjela promijeniti naziv. Možda je to bio marketinški trik – novo ime, novi ugovori? Ili samo zgodna birokratska koincidencija?

Brusić nije bio zadovoljan. Zatražio je da se dostave ugovori kojima su dogovoreni i opisani poslovi. Ali, umjesto odgovora, dočekala ga je erupcija gradonačelnikove ljutnje. Vidno uzrujan, gradonačelnik je s ironijom istaknuo kako i njemu „budi sumnju“ što se događalo s radnom zonom u razdoblju od 2003. do 2015. godine. Naravno, to razdoblje nije bilo ni na dnevnom redu ni u opisu Brusićeva pitanja, no gradonačelnik je odlučio odgovoriti pitanjem na pitanje – klasična politička strategija.

Uz to, gradonačelnik je pojasnio razlog povećanja rashoda za zaposlenike: povećanje plaća na državnom nivou i novo zapošljavanje. Ali to nije bilo dovoljno. Kao što često biva kad se razgovor približi neugodnoj temi, krenuo je u politikantsku tiradu, usmjerenu prema – pazite sad – zaposlenicima gradske uprave i povezanih društava. Njegove riječi bile su toliko pune pohvala da su se neki pitali pokušava li osigurati još jedan mandat putem rapskog oblika političke poezije.

Brusić, očito imun na šarm takvih govora, nije se dao smesti. Hladno i precizno demantirao je gradonačelnika po nekoliko točaka, uključujući famoznu cestu D105, radnu zonu, kanalizaciju i nogostup. Njegovo glavno pitanje bilo je: kako sve to izvesti u izbornoj godini, kada su obećanja obično veća od stvarnih budžeta? Iako su gradonačelnikove riječi odjekivale kao motivacijski govor za neki teambuilding, Brusićevi konkretni prigovori brzo su razbili atmosferu.

Ping-pong odgovornosti i rasprave bez kraja

U trenutku kad se činilo da su sve teme iscrpljene, vijećnica Tanja Plješa unijela je novu dinamiku pitanjem o lošem stanju u područnoj školi Supetarska Draga. Njezin nastup nije bio samo pitanje, već i oštar prijekor: zašto Grad Rab i škola neprestano igraju ping-pong odgovornosti oko te škole? Svatko prebacuje lopticu, ali škola i dalje propada. Također je kritizirala što se ne rješavaju imovinsko-pravni odnosi i ne rade na privlačenju sredstava za obnovu škole.

Plješa nije stala na tome – u svom izlaganju oprala je poziciju jer njihov mjesni odbor u Supetarskoj Drazi ne poduzima ništa konkretno po tom pitanju. Gradonačelnik je odmah demantirao njezine tvrdnje, braneći svoj tim poznatom frazom: „Interes Grada Raba su djeca.“ Međutim, kritičari bi mogli reći da bi ta izjava bolje pristajala ako je postavimo u kontekst područne škole u Banjolu, gdje se situacija ipak čini malo drugačijom.

Za školu u Supetarskoj Drazi, gradonačelnik je imao jednostavan prijedlog – županija bi trebala „pokloniti“ tu zgradu Gradu Rabu, budući da je ona osnivač škole. Prebacivanje odgovornosti uz dozu političke poezije, ali bez konkretnih rješenja, izgleda postaje omiljeni sport.

Kolpo morto, Rab mrtvo telo

Potom je na red došao vijećnik Ševerdija s nizom pitanja o ilegalnim privezištima na pomorskom dobru izvan lučkog područja, posebno na Padovi III. No, nije ostao samo na tome – dotakao se i pitanja neodgovaranja predsjednika Gradskog vijeća na zahtjeve za sazivanje sjednice, pitajući zašto Grad Rab i Radio Rab javno odgovaraju na Facebooku umjesto predsjednika Vijeća.

Gradonačelnik je ponovno posegnuo za strategijom opće relativizacije, tvrdeći da se tema sazivanja sjednice „namjerno iskrivljuje“, dok je vezano uz pomorsko dobro ponudio vrlo generalan odgovor. Ukratko, ništa novo – ruke su oprane, odgovornost prebačena negdje drugdje.

No, Ševerdija se nije dao smesti. Ispravio je gradonačelnika, naglasivši da su pitanja pomorskog dobra njihova izravna obaveza, uključujući i zapošljavanje pomorskog redara, što očito nije pravovremeno poduzeto. U svom stilu, vijećnik je nastavio s oštrim pitanjem: „Zašto ništa ne poduzimate već 10 godina po pitanju upravljanja pomorskim dobrom?“

Tu je Matošić osjetio potrebu za reakcijom, ali njegov odgovor Ševerdiji bio je, u najmanju ruku, nespretan: „Ja sam tu novi, vi znate bolje.“ Očito se nije snašao, ostavljajući dojam da ni sam ne zna gdje bi započeo u tom kaosu nadležnosti i obaveza.

A onda je došlo finale – Ševerdija, u polemičkom zanosu, dramatično je izjavio: „Nećete silovat!“ Nastavio je o zakonitosti sazivanja sjednica, ulazeći u oštru raspravu s drugim vijećnicima. Ta rečenica, kao i cijela sjednica, pokazala je koliko je vijeće blizu ruba apsurda – gdje se ping-pong odgovornosti pretvara u verbalni maraton, ali bez konkretnog pobjednika.

Kad sjednica postane reality show

Novi vrhunac apsurda dogodio se kada je vijećnik Ševerdija u detalje objašnjavao povredu poslovnika kod dodavanja nove točke dnevnog reda. Dok je on ozbiljno elaborirao propuste, gradonačelnik se smijuljio i pokrivao usta rukama, vjerojatno pokušavajući zadržati dozu profesionalnosti. Ili je možda razmišljao o nekoj internoj šali? Tko zna.

Ševerdija nije stao na povredi poslovnika. Ogolio je sustavni problem s dostavom priloga točkama dnevnog reda, problem koji, kako tvrdi, traje godinama. U njegovim riječima odjekivala je frustracija: „Uvrštava se tema u dnevni red, mi ne znamo o čemu se radi uopće! I to nije prvi put.“ Nije prvi put? Čini se da ovdje, na Rabu, neka pravila služe samo kao ukras.

„Uvrštava se tema u dnevni red, mi ne znamo o čemu se radi uopće! I to nije prvi put.“

Lovre Ševerdija o pitanjima sukladnosti sjednica Gradskog vijeća

Vijećnica Ivana Stojanova pridružila se pljuskanju pitanjima o infrastrukturnim problemima. Hladno i precizno upitala je hoće li Valamar financirati sanaciju glavne ceste Palit-Kampor, koja je prekomjernim korištenjem i teškim kamionima doslovno uništena. Uz to, osvrnula se i na 180.000 eura utrošenih na šetnicu prema Sv. Eufemiji. „Gdje su ti novci utrošeni? Jer nije vidljivo.“

Gradonačelnik, kao i uvijek, pronašao je elegantno rješenje: obećao je „razgovarati s policijom i županijom“ o regulaciji prometa. Čak je i dodao da će „osobno načelniku policije skrenuti pozornost“ na problem. Nevjerojatno! Osobna intervencija gradonačelnika! No, što će biti s cestom, ostalo je nejasno.

Što se tiče šetnice, pročelnik Deželjin ponovno je zasjao svojim odgovorom. Objasnio je da se ne radi o 180.000 eura, već o – pazite sad – 80.000 kuna (da, dobro ste pročitali – vjerojatno lapsus linguae). Ispostavilo se da se tijekom 2023. “nitko nije javio” na javnu nabavu za izvođenje radova. Nikakvo iznenađenje, s obzirom na opseg radova koji izlazi iz okvira jednostavne nabave koji je potom smanjen, a onda je proveden novi postupak jednostavne nabave. Na njega se javio jedan izvođač, ali čini se da je njegovo rješenje izašlo iz svih mogućih okvira. Rješenje? Poništiti nabavu, naravno.

Na kraju su jedva ugovorili radove po javnoj nabavi, a konačni trošak – bliži 100.000 eura – govori više o (ne)sposobnosti vođenja postupaka nego o stvarnom stanju radova.

“Ako ne more drugačije, onda pošteno.”

Kao šećer na kraju, vijećnik Antonio Žic postavio je logično trodijelno pitanje: zašto se uvijek čeka zadnji rok za sazivanje sjednica, zašto je dnevni red uvijek prenatrpan i zašto se ne bi mogli nalaziti jednom mjesečno s manjim opsegom?

Gradonačelnik je ovdje neočekivano ponudio konstruktivan odgovor. Priznao je da on saziva sjednice i složio se da bi one mogle biti češće. Ima nade? Možda, ali ako je suditi po dosadašnjoj praksi, taj prijedlog ostat će još jedan ukrasni zapis u povijesti vijeća.

Kad gradski projekti postaju slikovnica za odrasle

Svoje mjesto pod svjetlima vijećničke pozornice ponovno je pronašla vijećnica Tanja Plješa, ovog puta s pitanjem o projektu uređenja „starog grada“. Jasno je istaknula da Rab treba uređenje, ali je i jasno dala do znanja da se ne slaže s destruktivnim pristupom kakav trenutno prevladava. „Zašto se ugovori koji zadiru u ovakve razine intervencije dogovaraju izravnom pogodbom?“ zapitala je, ukazujući na praksu koja više podsjeća na improvizaciju nego na odgovorno vođenje.

Vijećnice Tanja Plješa, hoćete li konačno naučiti da nema “starog” grada?

Uz to, predložila je da se u rješavanje problema uključi otočka zajednica. Jer tko bolje razumije srce Raba nego njegovi stanovnici? No, čini se da je predložila nešto previše logično za ovu upravu.

Gradonačelnik je, vidno nervozan, pristupio govornici. Počeo je, kako to često biva, s klasičnim manevrom – optuživanjem drugih za politizaciju, dok je sam usred žestokog političkog monologa. Njegova glavna smetnja? To što ovo pitanje „budi sumnju“ na pogodovanje. Glas mu je, doduše, ponovno zadrhtao, kao da ni sam nije siguran je li to dobar argument. Nema veze što 80% njihovih ugovora ide kroz jednostavnu nabavu, dok je kod većine drugih taj omjer 20%. Ništa neobično, zar ne?

„Mućkao sam, jesam, ali nisam ja mućkao kao ovi što mućkaju. Ja sam mućkao u skladu s propisi!“

Srećko Šojić, kapetan od belu lađu

Da stvar bude još zanimljivija, navodi kako je projekt „početna slikovnica“ što kaže i pročelnik Krstačić. Nije jasno je li mislio na fazu projekta, njegovu kvalitetu ili na način na koji ga prezentiraju javnosti. Ipak, usporedba je pogođena – gradsko vijeće i uprava sve više izgledaju kao djeca koja se igraju u vrtiću, umjesto da djeluju s odgovornošću koju njihovi mandati zahtijevaju.

S tom slikovitom usporedbom, aktualni sat je službeno završio.