Iz prethodnih iskustava vjerujemo da pitanje morala kao nečeg što je moguće posjedovati nije baš jasno. Zato ćemo utrošiti vrijeme da to vrlo važno pitanje približimo onima koje je to pitanje usmjereno.

O moralu i etici

Moral je standard ponašanja, princip razlikovanja dobra i zla. Naš sud može biti moralan, kao i naše obaveze. Moralno se djelovanje odlikuje unutarnjim stajalištem ili stavom. Jedan od temeljnih principa djelovanja je svjesnost razloga svojih postupaka, a na njih djeluju i naše emocije te naš odgoj.

Netko će reći, “nije li to isto što i etika?”. Etika je usmjerena na šire gledanje principa morala na razini društva. Moral je usmjeren na individualnu razinu gledanja, na ono što pojedinac smatra da je moralno ispravno ili ne.

Moral je ljepilo društva koje regulira odnose unutar i izvan obitelji, prijatelja i širih skupina društva. Sam po sebi je ogromna tema za koju smatramo da nismo dovoljno kompetentni na ispravan način obraditi pa ćemo se ovdje zaustaviti.

Što je onda “bankrot morala”?

Moralni bankrot odnosi se na stanje u kojem je pojedinac, organizacija ili društvo izgubilo svoje etičke i moralne vrijednosti do te mjere da više ne podržava niti slijedi načela ispravnog i pogrešnog ponašanja.

Ovaj koncept označava ozbiljnu eroziju moralnog integriteta, često uključujući radnje ili odluke koje su u suprotnosti s temeljnim etičkim standardima ili krše općeprihvaćena načela pravičnosti, poštenja i suosjećanja.

Kao što financijski bankrot predstavlja nemogućnost ispunjavanja financijskih obveza, moralni bankrot odražava nesposobnost ili nespremnost da se držimo moralne odgovornosti i obveze.

A koje su to obaveze kojih se Rabljani ne pridržavaju, i kada su ih se oni prihvatili?

Prostitucija povijesne ostavštine

Ako bacimo poglet na naslovnu sliku, vidimo nesklad epoha. Kamene dovratnike, erte, koji opasuju moderne prozore i vrata te nišu koja je obrađena cementnom žbukom u kojoj se nalaze klimatizacijski uređaj i nešto što nalikuje na grb plemićkih obitelji, iako dosta unakažen.

Mjesto radnje je glavna gradska ulica, Srednja ulica, koja je ujedno i najprometnija. Prva pomisao koja bilo kome suvislom može proći kroz glavu je “Kakvi vandali! Pa jesu li oni normalni?”. Druga misao je usmjerena na pronalazak krivca, što samo po sebi više nije iznenađenje. Vlasnik prostora, naručitelj i investitor je jedno te ista pravna osoba – Grad Rab.

Osim što demonstrira nestručnost na strani i projektanta i naručitelja, ovakva izvedba krši više od pukih moralnih načela jednog, uvjetno rečeno, normalnog društva. Ona krši dokument koji je Grad Rab sam pisao i odobrio, a i vjerojatno nekoliko zakona o zaštiti kulturnih dobara.

Sljedeća pomisao među već iznemoglim mislima je “Sigurno će konzervatori imati nešto protiv ovakvog sramoćenja rapske baštine!” no od njih ni traga ni glasa. “U redu, onda će zasigurno doletjeti Miljenko Domijan, bijesan kao ris i naložiti im da uklone ovu sramotu!”, no ni to se nije dogodilo.

Upravo suprotno, on je bio prvi korisnik prostora galerije u kojem je imao svoju izložbu fotografija iz San Lea, i time dao legitimitet tom barbarizmu. Otvorenju su nazočili svi oni koji za sebe smatraju da posjeduju visoke moralne osobine. Sigurno su i oni uočili tu nakaradu, to ruglo – ali ne! Ni od njih nema nikakve povratne informacije, osude tog terorističkog čina u javnom prostoru. Pa što se to događa?

Rasplinuto društvo klijentelizma i manjka integriteta

Priča o nastanku ove nove, “lepše i starije” galerije je već otprije poznata. No nije ta galerija problematična sama po sebi, već se radi o standardima društva koji u nedostatku kritike polagano nestaju.

Kada društvo poput rapskog vode potpune neznalice, dibidusi i poludjeli pijanci, onda je ovo rezultat svih onih godina zalaganja prethodnih generacija Rabljana. Isto tako, kada oko njih kruže paraumjetnici, nepoznati izvan Raba, koji samo gledaju kako će se ogrebati za koju kunu onda imamo takvu kaljužu u kojoj se Rab trenutno nalazi.

Umjetnički izbor diktiraju analfabeti umjetnosti koji su dobili poslove preko veze, a sve pokušaje proširenja i liberalizacije tog prostora gledaju kao izravnu prijetnju njihovom opstanku. U javni prostor, obilato podmazani političkim utjecajem, plasiraju se umjetnički ignoranti, a njihova umjetnost se prikazuje relevantnom – da, kome? Pa jednakim takvim konzumentima, izgleda.

Rapska umjetnička scena nije nadrealna, već hiper-realna; sama po sebi spada u konceptualnu umjetnost. Toliko je već himbenih konstrukcija naslagano jedna preko druge da je više nemoguće utvrditi tko tu koga više farba, umjetnici da znaju o umjetnosti ili bleferi, ti isti konzumenti koji ne žele ispasti neuki kakvi jesu pa glumataju da razumiju što se događa. I svi zajedno mole boga da ih nitko ne prokuži.

Svaki seljober voli umjetnost i to pokazuje količinom

Kako je onda moguće zaključiti bilo što osim da je rapsko društvo bankrotiralo u svojem poimanju dobra i zla? Postavlja se i opasnije pitanje, a to je ono o pozitivnoj, višoj moralnoj početnoj poziciji i je li ona ikada postojala. Jer ako i je, ona sigurno nije proizašla iz vrijednosti koje su bile izražene kao lokalne želje i shvaćanja, nego kroz represiju prosvjetljenijih i utjecajnijih članova društva sedamdesetih i osamdesetih koji su imali potpuno drugačiju viziju rapske budućnosti.

Sada kada su sve opcije otvorene i mogućnosti stavljene na raspolaganje, one su stavljene pogrešnim ljudima u ruke. Rapsko društvo je jednostavno deficitarno u pogledu ljudskih potencijala i vizije onoga što je u stvarnosti moguće napraviti iz jednostavnog razloga njihove vlastite primitivnosti i nedostatka širine.

Zbog toga nastaje hiperprodukcija bezvrijednog sadržaja, festivalčića koji opet kao podlogu imaju kulturnu baštinu a iza sebe ostavljaju samo smeće i nered. Na njima nastupaju nikad viđeni umjetnici koji djeluju kao da su ih skupili nakon neke gaže u lokalnoj birtiji na rubnim djelovima grada srednje veličine.

Takvi događaji su sami sebi svrha, i samo omogućuju još jedan oblik komercijalizacije javnih površina koje za tako nešto nisu dostupne. U njima nema stvarne inovacije niti novog koncepta. Same po sebi su konkurencija već postojećim ugostiteljskim objektima čije su ruke vezane raznim zakonima i pravilnicima te nemaju jednake mogućnosti da kao Grad Rab koriste npr. površine povijesnih ruševina da bi točili sebi i svojim političkim poltronima gemište i blesavo se cerekali.

Cijena za boljitak

Mnogi Rabljani i oni koji to nisu jako dobro razumiju o čemu se radi. No, nevoljko ulaze u sukobe jer smatraju da je cijena koju će zbog toga platiti previsoka. Jednostavno im se ne da prljati na način da javno iznesu svoju moralnu osudu, i čine to samo onda kada ih nije moguće povezati kao izvor kritike. To je donekle shvatljivo, ali svi zajedno onda imamo problem.

Mi ne možemo zahtijevati nešto bolje od ovoga što je pred nama. Možemo samo promatrati i praviti se da nas nije briga, što velika većina i čini.

Trebamo se zapitati, “Kada ovi koji sada određuju odu dalje svojim putem, tko će ih zamijeniti?”. Tko će im nametati kriterije, i hoće li oni zauzvat nametati vlastite niske kriterije nama? Zbog čega težiti lošijem i primitivnijem društvu, kada je moguće postići mnogostruko više s kapitalom koji smo naslijedili od predaka?

U jednoj internetskoj diskusiji, netko od sudionika je rekao:

Ne možeš od drveta koje je raslo da bude drška od lopate napraviti violinu.

Jesu li zaista Rabljani drške od lopate? Mi kategorički odbijamo pomisliti da jesu, ali ako to zaista i jesu, morati ćemo se pomiriti s tom činjenicom.

Rab je dijete koje se utapa

Da objasnimo nužnost djelovanja moramo upotrijebiti analogiju slavnog Petera Singera o djetetu koje se utapa. U toj ulozi je svatko od nas promatrač, a unesrećeno dijete je rapska budućnost.

…ako prolazim pokraj plitke bare i vidim dijete kako se utapa u njoj, trebao bih ući i izvući dijete. To će značiti da ću zaprljati odjeću, ali to je beznačajno, dok bi smrt djeteta vjerojatno bila vrlo loša stvar.

Peter Singer, “Glad, bogatstvo i moral”, 1972.

Iz toga u odnosu s budućnošću koja čeka Rab možemo izvući sljedeće zaključke:

1. Ako je u našoj mogućnosti spriječiti da se dogodi nešto vrlo loše, i to bez da moramo žrtvovati nešto od moralnog značaja za nas same, onda to moramo učiniti jer nam to diktira moral.
2. Uništavanje baštine, otuđenje vrijednosti, pogodovanje, poltronizam i nestručnost jesu samo po sebi nešto jako loše.
3. Sloboda izražavnanja svojih stavova i javna moralna osuda te neugodnosti koje iz toga mogu proizaći ne spadaju u red velikog moralnog značaja.
4. Javnim izražavanem i moralnom osudom možemo spriječiti veće uništavanje vrijednosti i nestručno upravljanje javnim dobrima.
5. Stoga, kao logičan slijed, mi moramo to činiti.

Bilo kakvo daljnje argumentiranje razloga koje govore suprotno od potrebe za jačom kontrolom radnji koje se vrše nad zajedničkom ostavštinom predaka nestaje i postaju izgovori kukavica nedostojnih onoga što su dobili na uživanje. U tom smislu se radi o moralnom bankrotu najgore vrste.