Na otoku Rabu, blagdansko vrijeme nije samo doba mira i veselja, već i pravi vatromet kreativnosti – doslovno. Adventske manifestacije, koncerti i razni događaji svake godine dostižu nove visine, baš kao i količina lampica koja prijeti da zaslijepi i one koji ne skidaju sunčane naočale ni kad su u zatvorenom. Uređenje otoka postaje sve obilnije, do te mjere da se čini kako božićni duh ima neutaživu glad za šljokicama.
Balkanski špijuni
Naravno, iza ove raskoši ne stoji čarobni štapić, već dva vijećnika – Elvis Grce i Darko Štokić – koji očito imaju prste u svakom blagdanskom vijencu i svakoj lampici. Njihova tajna? Vjerojatno bogato iskustvo prenošenja njemačke božićne estetike, budući da ih gradonačelnik svake godine šalje na misteriozne obavještajne misije u Njemačku.
Dok neki zlobno nagađaju kako dvojac odlazi “zarađivati lovu”, istina je daleko plemenitija. Oni zapravo špijuniraju najmoderniju blagdansku tehnologiju – vjerojatno s noćnim vizirima i bilježnicama punim tajnih nacrta o najnovijim vrstama LED lampica. I tako, zahvaljujući njihovom konspirativnom djelovanju, otok svake godine sjaji sve jače.
Njemački uzor u mediteranskom ruhu
Advent na Rabu, kako kažu kritičari, mogao bi biti opisan kao svojevrsna “kreativna posudba” od protestantskih zemalja sjeverno od nas, posebice Njemačke. No, tko bi odolio toj kombinaciji kuhanog vina, svjetlucavih ukrasa i neodoljivih kobasica? Ipak, povijest božićnih sajmova otkriva da je njihov put do globalne popularnosti bio sve samo ne miris cimeta i zvuk zvončića.
Advent kao njemački izvozni proizvod
Sve je počelo u 16. stoljeću s Martinom Lutherom, koji je tvrdio da je Božić najvažniji kršćanski blagdan – idealno vrijeme za darivanje. Sajmovi su procvjetali u blizini crkava, čime su sveti prostori privlačili masu. No, problem je nastao kad su te iste mase počele preferirati pečene kestene i štandove s igračkama umjesto misa. Vjerske institucije nisu bile oduševljene ovom konkurencijom za pozornost, što je stvorilo prve tenzije između crkve i blagdanske komercijalizacije.
Zatim je došla industrijska revolucija u 19. stoljeću, koja je dodatno zakomplicirala stvar. Radnička klasa, brojna i željna zabave, preuzela je sajmove. No, s velikim brojem posjetitelja dolazi i nepoželjna nuspojava – kriminal i krađa. Gospoda iz viših slojeva odjednom su otkrila da njihov božićni shopping nije vrijedan rizika susreta s džeparima. Vlasnici robnih kuća također nisu bili oduševljeni sajmovima, koji su im otkidali dio zarade, pa su lobiranjem uspjeli smjestiti sajmove u rubne dijelove grada. Time su sajmovi počeli gasiti svoje svjetlucave fenjere.
Treći veliki zaokret dogodio se u tridesetim godinama prije Drugog svjetskog rata, u doba nacista. Da, oni su, uz sve druge “sjajne ideje”, oživjeli božićne sajmove – ali s twistom. Od vjerskih okupljanja napravili su nacionalne festivale koji su veličali njemačko nasljeđe. Zvuči poznato? Hm. Popularnost ovih sajmova eksplodirala je, ali ne zadugo – s početkom Drugog svjetskog rata, razumljivo, ljudi su imali važnije stvari na umu od kupovine ukrašenih drvenih figurica.
I tako, Advent na Rabu postaje dio ove fascinantne povijesti – šarene mješavine njemačkog utjecaja, lokalne inovativnosti i, naravno, dobrog starog kapitalizma.
Renesansa njemačkog konzumerizma
Nakon rata, adventski sajmovi doživjeli su svoju renesansu, jer tko može odoljeti kobasicama i kuhanom vinu kad konzumerizam postane globalna religija? Do 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, ovi su sajmovi postali njemački izvozni proizvod – prava kulturna “kobasica s dodanom vrijednošću”. Gradovi širom svijeta počeli su se pretvarati u minijaturne replike njemačkih blagdanskih sela, s treperećim svjetlima, blistavim ukrasima i nezaobilaznim štandovima.
Rab je dugo odolijevao ovom globalnom trendu, ali čak ni njegov mediteranski duh nije imun na čaroliju njemačkog adventskog modela. Uz pomoć dvojca Grce-Štokić i njihove fascinacije uvoznom njemačkom tehnologijom, Rab se zadnjih godina penje na ljestvici najboljih advenata. Uvijek visoko rangiran, Rab, doduše, još nije privukao značajan broj stranih gostiju, ali tko zna – možda će jednog dana i njemački turisti doći vidjeti kako se njihov proizvod izvozi natrag.
Troškovi blagdanskog sjaja: kome lampice, kome kultura?
No, taj sjaj dolazi s cijenom. Adventski spektakl na Rabu košta. Troškovi audiovizualne produkcije porasli su za desetke tisuća eura, dosegnuvši polovicu godišnjeg proračuna za audiovizualnu produkciju, koji sada iznosi oko 80.000 eura. Dodajmo tome izvođače čiji honorari variraju od 5.000 do 50.000 eura po nastupu, i dolazimo do ukupnog troška adventa od vrtoglavih 150.000 do 250.000 eura godišnje.
Preusmjeravanje proračuna s kulture na “prigodna događanja”
Kako bi osigurao financiranje ovog blagdanskog luksuza, Grad Rab nedavno je na IV. sjednici Gradskog vijeća odlučio prenamijeniti 50.000 eura iz budžeta za kulturu u “prigodna događanja”. Ovaj potez izazvao je val špekulacija. Je li grad doista u financijskom škripcu pa fingira razvojne projekte poput obnove vile Danice, ili je riječ o taktici pred izbore? Možda se povećanim troškovima na advent kupuje blagdanska čarolija – i pokoji glas.
Bilo kako bilo, blagdansko vrijeme na Rabu sjaji poput njemačkog uzora – uz svjetla, glazbu i, naravno, debeli račun koji će netko morati platiti novcem građana.
Adventski kič: glasna glazba, polarni medvjedi i monotona ponuda
Sramotno je da grad poput Raba, koji ionako oskudijeva kulturnim sadržajima, odlučuje dio već oskudnog kulturnog budžeta preusmjeriti u blagdanski spektakl. Ipak, Advent nije nužno negativna pojava. Naprotiv, za Rab donosi pozitivne učinke – grad se puni ljudima koji bi inače ostali kod kuće, a društveni život procvjeta kroz neformalna dnevna i večernja druženja. Svi ti štandovi i svjetlucave lampice postaju privremeni forum za lokalnu zajednicu.
Ekscesi u organizaciji blagdanskog programa
Problem nije u ideji adventa, već u njenoj izvedbi. Ekstremizam u načinu na koji se provodi ostavlja dojam neumjerenosti, čak i kiča. Glasna glazba, često do granice preglasnosti, pretvara ugodnu šetnju u borbu sa zvučnicima. Cijene hrane i pića, naravno, konkuriraju cijenama u većim gradovima, dok ponuda ostaje jednolična – još jedna runda kobasica, kuhanog vina i pokoji „specijalitet“ kojeg se srami i lokalni kuhar.
Implantacija stranih elemenata u otočku tradiciju
Advent na Rabu djeluje šablonski, svake godine samo se povećava kvantiteta, ali ne i kvaliteta. Ono što posebno iritira jest implantacija stranih elemenata u lokalnu kulturu. “Orašar” i polarni medvjedi nemaju apsolutno nikakve veze s mediteranskom tradicijom, već djeluju poput prisilno ubačenog dekorativnog stranog tijela. Kič na kvadrat.
I dok Advent na Rabu u teoriji ima potencijal biti dobar za zajednicu, trenutni pristup sugerira da je primarni cilj svega – ubiranje love. Bez promjene fokusa i inovativnosti, mogao bi postati još jedan primjer kako se dobra ideja pretvara u neumjereni cirkus sumnjivog okusa i upitne koristi za grad.
Sjećanje na prošlost: Rab prije adventa
Ako usporedimo rapske advente prije osamostaljenja s današnjim svjetlucavim spektaklima, razlike su kao dan i noć. Tada nije bilo dugotrajnih instalacija po gradu – nije bilo orašara, polarnih medvjeda ni lampica koje troše struje kao manji gradovi. Ali bilo je više kafića, a s njima i više života. Grad je vrvio ljudima, do te mjere da su, kako kažu stariji, “ispadali kroz prozore”. Badnjak se čekao s nestrpljenjem, jer to nije bio običan dan – to je bio društveni događaj godine.
Imali smo manje, pa smo više uživali i cijenili.
Društveno povezivanje kroz tradiciju i šetnju gradom
Šetnja gradom na Badnjak bila je obavezna. Ljudi su ispijali kavu i rakiju, uz nezaobilazne smokve i fritule, dok su razgovarali s poznanicima koje dugo nisu vidjeli. Atmosfera je bila toliko vesela da je bilo nemoguće ne osjećati se dijelom zajednice. Nakon tih jutarnjih rituala slijedio je “ubed”, koji je zapravo bio simbolični brunch – jer su se svi toliko nakrcali fritula da su već tada osjećali posljedice. Sve je to bila priprema za večer, kada je posna večera s bakalarom “na belo” (“inbjanko”) ili s krumpirom, zalivena bijelim vinom činila kulminaciju dana.
Badnjak kao društveni događaj godine
Kitila se jelka, izrađivale jaslice, i pripremala se hrana za blagoslov nakon polnoćke. Polnoćka je bila sveta tradicija, a otočki identitet i kršćanski duh bili su nepokolebljivi – čak i u “mračna doba komunizma”. Istina, ispred crkve znalo je biti onih koji su zapisivali tko ulazi, ali to nije obeshrabrilo nikoga. Te zapisničare nitko nije ozbiljno shvaćao – osim, možda, njihove rodbine koja sada zauzima prve redove u crkvi i ponosno nosi titulu “velikih vjernika”.
Rab tada možda nije imao njemačku tehnologiju adventa, ali je imao nešto što se lampicama ne može kupiti – živu tradiciju, zajedništvo i atmosferu koje ni najglasnija božićna glazba ne može nadmašiti.
Erozija društvene kohezije: od živog centra do individualizma
Prije Domovinskog rata, rapski advent nije bio spektakularna višednevna manifestacija, ali je društvo, unatoč skromnijem formatu, bilo čvršće povezano. Svjetovne proslave bile su jednostavne, ali snažne u svojoj sposobnosti da okupe ljude i potaknu konstruktivno djelovanje. Nakon rata, međutim, ta se tradicija postupno počela gubiti.
Preseljenje društvenog života u Šarengrad
Preseljenjem kafića i njihovih posjetitelja u nesretni Šarengrad, povijesni centar grada postajao je sve tiši, a s njim je blijedjela i živost nekadašnjeg društvenog tkiva. Upravo u tom trenutku započeli su prvi znakovi značajnog raslojavanja i udaljavanja unutar zajednice. Rab je počeo kliziti prema invazivnom individualizmu – oblikovanju otoka prema osobnim vizijama pojedinaca, bez kulturne i društvene razmjene koja bi te vizije učinila zrelijima ili održivima.
Gubitak platforme za zajedničku izgradnju bolje okoline
Najveći gubitak za Rab nije bio materijalan, već društven. Gubitak zajedničke platforme, mjesta i duha koji bi omogućili povezivanje i izgradnju bolje sredine, ostavio je duboku prazninu. Advent, sa svim svojim svjetlima i glazbom, ne može ispuniti tu prazninu u potpunosti, ali može služiti kao alat za održavanje barem trenutnog statusa quo.
Advent kao simbol “kruha i igara”
No, da bi to ostvario, Rab mora početi pridavati više pažnje kvaliteti adventa. Fokus ne bi trebao biti na kvantiteti lampica ili glasnoći glazbe, već na stvaranju sadržaja koji može poticati širenje kolektivne svijesti i jačanje društvene kohezije. Bez toga, advent će ostati tek još jedna manifestacija s komercijalnim predznakom i simbolikom svedenom na “kruha i igara”.
Rab zaslužuje više od kiča i šablone. Advent bi mogao biti prilika za vraćanje zajedništva i promišljenog kulturnog razvoja – ako se prestane mjeriti isključivo u eurićima i lampicama.