Vlado Miš, čovjek čije ime zvuči kao nadimak superheroja iz stripova o poslovnom menadžmentu, ovih je dana ponosni vlasnik nagrade za životno djelo. Ovdje se, sasvim ozbiljno, pridružujemo čestitkama – jer ovaj put satira nema što dodati. Kad kažemo da je nagrada zaslužena, mislimo to doslovno, s potpisom i pečatom.

Vlado Miš – laureat koji je pobijedio zakon entropije

U svijetu gdje su mediokriteti često standard, Vlado je poput svjetionika koji ne samo da blješti nego i aktivno pokazuje put brodovima, dok ostatak flote tone u nesposobnosti. Njegov je menadžerski talent poput prirodnog fenomena – rijedak, upečatljiv i gotovo nevjerojatan. Da mi dijelimo nagrade, naš bi žiri bio jednoglasan: ovo je čovjek kojem se nagrada ne dodjeljuje, već se s njegovim imenom usklađuje.

Ali pravi razlog zašto Vlado zaslužuje ne samo nagradu, nego možda i kakvu ulicu s njegovim imenom, jest nešto sasvim drugo. On je taj koji je uspio Rabljane – simbolički i doslovno – spriječiti da kradu. Ako to nije definicija menadžerskog čuda, onda stvarno ne znamo što jest. Možda sljedeći korak bude Nobelova nagrada za ekonomiju? Ili barem za mir. Jer, sudeći po ovom podvigu, Vlado Miš je stručnjak za uvjeravanje, diplomaciju i, očito, egzorcizam lopovluka.

Kronika uspjeha i strategije koja se ne prepušta slučaju

Ako se Vlado Miš do sada istaknuo kao menadžer bez premca, sada je jasno da su njegove zasluge dvostruko monumentalne. Prva osnova za njegovu nagradu je što je uspio spasiti posrnuli Imperijal od propasti – što je podvig vrijedan barem jednog brončanog spomenika negdje uz šetnicu. Druga, i možda još impresivnija, jest njegovo lobističko umijeće, kojim je Grad Rab uvjerio da gotovo sve plaže na otoku otvori za koncesije. Ako je ikada postojao majstor pregovaranja, Miš bi bio u rangu s legendama – možda čak i pokojem Robin Hoodu, s napomenom da ovdje uzima i daje onima koji znaju što rade.

O njemu se već dugo govori kao o čovjeku čiji utjecaj usmjerava Grad Rab poput nevidljivog, ali neumoljivog magneta za kompas. Nije slučajno što se na mjestu gradonačelnika sada nalazi Nikola Grgurić – Mišev očiti proteže i čovjek s diplomom “praktične politike”. Uz Grgurića je i njegov pravni sidekick, pročelnik za pravne poslove, također iz firme u kojoj je Vlado proveo više od 40 godina, penjući se od temelja do prestižne pozicije predsjednika nadzornog odbora.

Grgurić, s druge strane, nije imao vremena za takvu karijeru unutar firme – vjerojatno jer je pronašao strast u političkom manevriranju. Njegova misija od samog početka bila je jasna: “Zašto Grad Rab ne poduzima ništa po pitanju uređenja plaža?” To je pitanje postalo njegova mantra, a danas ga vjerojatno drži uokvireno na zidu u uredu.

Uz ovakvu kombinaciju strategije, vizije i upornosti, nije čudno da se na Rabu događaji odvijaju u skladu s planom – ili bolje rečeno, s Miševim planom. Svaka sličnost s briljantnim šahistima nije slučajna, jer na ovoj ploči kralj Miš i njegovi pijuni vladaju bez previše oponenta.

Lutkar i lutka na sceni otočke politike

Ako ste ikad pomislili da politika nije ništa drugo nego vještina trbuhozborstva, priča o Vladi Mišu i Nikoli Grguriću bit će vam pravo otkrivenje. Miš, majstor strategije, svoje politike provodi preko Grgurića s preciznošću umjetnika koji upravlja lutkom na koncima. Naravno, sve to ide u korist „ekonomskog razvoja otoka“ – barem ako taj pojam ograničimo na najveće otočko hotelsko poduzeće, koje nekako uvijek izlazi kao pobjednik ovih reformi.

Kad je Miš zaključio da plaže treba urediti, Grgurić je skočio na zadatak, iako s nekom vrstom šarmantne nespretnosti. Taj je entuzijazam građane Raba stajao stotine i stotine tisuća eura, što je, priznajmo, poprilična cijena za malo pijeska i šljunka na pravim mjestima. Sličan scenarij ponavlja se i s povećanjem naknada privatnim iznajmljivačima – Miš predlaže, naknade misteriozno narastu, a otočki budžet napušta još koja vreća novca.

Miševa vizija grada bez automobila također nije ostala samo na riječima. Grgurić, kao pravi učenik, odmah naručuje idejni projekt – iliti „početnu slikovnicu“ – koja ilustrira njihov san o pješačkoj zoni. Čini se da je papir jedino vozilo koje se ovdje slobodno kreće. A kad je Miš izjavio da je protiv povećanja broja apartmana, Grgurić je isti trenutak ponudio svoju podršku, preuzevši narativ brzinom kojom samo lutka može klimati glavom.

No, dok Miš svojim potezima donosi konkretne rezultate – makar i kontroverzne – Grgurić ostavlja dojam da više voli glumiti. Kao da se trudi oponašati stil svog mentora, ali bez one zapanjujuće preciznosti i stručnosti koja Miša čini autentičnim. Rezultat? Loša kopija koja, umjesto da vlada, više zbunjuje. S druge strane, možda je to i bila poanta – jer dok se svi fokusiraju na lutku, pravi majstor poteza ostaje izvan reflektora.

O sovama i komunistima

S impresivnih 50 velikih problema koji se vuku još od prije dolaska Nikole Grgurića na vlast, jasno je da Rab živi po načelu “što se ne može riješiti odmah, neka traje zauvijek”. Ništa manje nije očekivano kad državna revizija, bez očitih sankcija, utvrdi 18 mogućih prekršaja i nekoliko isto tako mogućih zakonskih povreda u upravi koja se vodi kao da je privatni obrt. Naravno, jednostavnije zadatke iz prethodnog izvješća Grgurić je obavio, dok su oni ključni – oni koji otkrivaju novčane tokove, prateći mehanizme i transparentnost dodjele sredstava – pažljivo izbjegnuti. Jer tko želi da se kopa previše duboko?

S druge strane, njegovi prijatelji ne samo da dobivaju poslove, popuste na kupnju gradske imovine i razne olakšice, nego su uvijek spremni obraniti šefa. Kako? Pa jednostavno – zasipaju javnost pričama o “komunistima” koji navodno vrebaju iza svakog ugla ako Grgurić ne ostane na vlasti.

Čudno je da ih ideološke podjele nisu sprječavale da uberu desetke tisuća eura dok su uređivali “komunističko” Spomen-groblje Kampor. Ideali ne idu dalje od “taške”, izgleda.

To je strategija koja ne rješava ništa, ali skreće pažnju, barem dok ljudi ne pogledaju oko sebe i zapitaju se što je zapravo napravljeno. Spojimo to s Grgurićevim neumornim kićenjem tuđim perjem, i dobivamo sliku političara koji nema nijednu originalnu misao od početka mandata.

No, ovdje dolazimo do kontrasta s Vladom Mišem. Dok Grgurić igra ulogu učenika koji se spotiče, Miš uživa status sposobnog čovjeka, vizionara koji je, prije više od dvadeset godina, ustao protiv otočke prirode i kradljivih navada. Njegov trud da spasi Imperijal od kolapsa bio je pothvat dostojan svake pohvale – pothvat koji ga je sigurno koštao mnogo živaca. Jer Rabljani, poznati po svojoj “sposobnosti” u improviziranju vlastitih benefita, bili su nemilosrdni prema imovini tvrtke.

Svatko krade na onoj razini poimanja koja im je bliska.

Legendarna su sjećanja na servirke koje kradu mini maslace i „beštek“, konobare i barmene opskrbljene cugom, kuhare s privatnim zalihama mesa, domare koji odnose „špine“ i sifone, vozače s magično rastegnutim putnim troškovima i nikad bez benzina, i, naravno, direktore koji doslovno uspijevaju “pronaći” čitave katove hotela. Slučaj „iznenadnog otkrivanja petog kata“ na Padovi I ostaje anegdota za povijest. Miš se protiv toga borio kao David protiv Golijata, i to mu se mora priznati.

Ali lakomost je, čini se, dio otočkog DNK-a. Kako drugačije objasniti činjenicu da se ljudi spremno ogrebu za javni novac, a istovremeno žrtvuju dugogodišnje prijatelje i odnose? Sve to zbog iluzije moći i koristi koje traju dok ne dođe nova rotacija vlasti. Jer kad klima postane previše nestabilna, jedino što ostaje je – resetiranje igre. Nažalost, u toj igri uvijek gubi zajednica.

Rabljani i ekologija: probuđena savjest ili povrijeđeni interesi?

Kritika Rabljana, premda često glasna, rijetko je promašena – osobito kad se sagleda način na koji otočani reagiraju na teme koje nisu od njihovog izravnog značaja. Godinama se činilo da ekologija nije ni na marginama njihovih briga. Sve do trenutka kad je razgovor o ribogojilištima ugrozio plaže ispod njihovih kuća i omiljeni pogled na horizont. Tada, gotovo kao na čarobni štapić, probudila se “ekološka svijest”.

Prije toga? Pa, bacanje smeća po Mišnjaku – koji je, ironije li, dio ekološke mreže – ili nasipavanje građevinskog otpada po Fruzi očito nisu smetali nikome. Sječa šuma na Frkanju, Dundovu i Loparu kako bi se nastavila apartmanizacija? Ni to nije izazivalo previše buke. A možda je i trebalo – jer, dok apartmani rastu, priroda se povlači, a otočki identitet postupno nestaje.

Glavna tema MO Mundanije – prenamjena poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. Pa ne želite valjda da djeca odu s Raba jer ne mogu graditi na svojoj djedovini, ha!? Ili pitanje UPU 25, ne “zašto ste dali Imperijalu” nego “zašto i mi ne možemo sjeći šumu i graditi apartmane, a oni mogu”.

No, kad njihovi vlastiti interesi dođu pod znak pitanja, Rabljani će prvi stati na barikade, pozivajući se na “nepravdu”. Ribari koji strahuju za svoj prihod i otočani koji ne žele da njihov pogled na more bude narušen kavezima za uzgoj ribe naglo postaju borci za očuvanje prirode. Što je, naravno, legitimno – ali gdje je ta borbenost bila prije?

Možda je ovdje problem dublji – u mentalitetu koji ekološke probleme prepoznaje samo kad se njihovi efekti doslovno zakucaju na vrata. A dokle god ti problemi ostaju “negdje tamo”, briga za prirodu lako se gubi u svakodnevnom vrtlogu apartmana, građevinskog otpada i turističkih sezona.

Vizija ili frizura: Miš i uprava Imperijala kao arhitekti javnog prostora

Dok Vlado Miš formalno više nije u aktivnom sastavu, već djeluje iz sjene kao „savjetnik“, teško je ne primijetiti njegov i dalje snažan utjecaj na oblikovanje javnog prostora otoka Raba. Problem je što taj prostor često poprima konture koje odgovaraju vizijama uprave Imperijala, a ne potrebama šire zajednice. To je, priznajmo, pomalo poput pokušaja da nekome mijenjate frizuru samo zato što vam se ne sviđa. Mi za Mišem i njegovom frizuricom ne trčimo sa škarama, poštujući njegov stil i individualizam – no, ne bi li i Imperijal trebao pokazati sličan respekt prema povijesnim obilježjima i javnim dobrima Raba?

Umjesto preoblikovanja otoka prema vlastitim prioritetima, možda bi uprava trebala preusmjeriti energiju u konstruktivne inicijative. Na primjer, ako već to vide kao problem, zašto ne bi povećali broj stipendija za učenike u deficitarnim zanimanjima koja su im potrebna? Ili pojačali suradnju sa školama te radili na stvaranju pozitivne klime unutar vlastite kompanije? Trenutno ih ne prati baš dobar glas, pogotovo kad je riječ o međuljudskim odnosima – što i ne čudi s obzirom na dominantan mentalitet u kojem “svi šefuju, a nitko ne radi”.

Unatoč tome što Miš voli isticati njihove standardne operativne procedure (SOP-ove), stvarnost je takva da se često improvizira, a solo akcije bez koordinacije rezultiraju niskom učinkovitošću. Otok Rab, sa svojim ograničenim ljudskim potencijalima, jednostavno ne može sebi priuštiti ovakav način funkcioniranja.

Ako žele dugoročni uspjeh, Imperijal i njegovi lideri moraju prepoznati da se održivost otoka ne temelji na iscrpljivanju njegovih resursa, već na ulaganju u ljude, povijest i zajednicu. Ekstraktivne politike možda daju brze rezultate, ali konstruktivne ostavljaju nasljeđe. A upravo je nasljeđe ono što bi lider poput Miša trebao bolje razumjeti.

Naša religija je euro: religija novca i ekonomski balon na klimavim nogama

Euri su, bez sumnje, razmazili Rabljane. Sve više traže veće plaće tijekom cijele godine, umjesto da, kako sami kažu, budu “Nepalci na vlastitom otoku”. Ali, dok sanjaju o boljim uvjetima, istovremeno nastavljaju klanjanje svojoj svakodnevnoj religiji – novcu. Rapska glad za profitom ne poznaje granice, a svaka rasprava o održivosti završava gdje počinje – kod pitanja tko zarađuje i koliko.

No, nikada nije napravljena studija utjecaja korporativnih i privatnih turističkih aktivnosti na otok. Korporacije barem imaju naviku koncentrirati svoje djelovanje na određene lokacije – stvarajući vidljive probleme koje je lakše mapirati. Privatnici, s druge strane, svoje negativne efekte raspršuju svugdje pomalo, čineći ih podmuklima i često zanemarenima. Iza svega se, naravno, mora skrivati ekonomski predznak – koristi koje Grad Rab ostvaruje ili barem želi ostvariti.

Za proračun Grada Raba privatni iznajmljivači, međutim, gotovo su bezvrijedni. Ne uplaćuju dovoljno novca, a često misle da ne bi ni trebali. Istovremeno, njihove liste želja za subvencijama, infrastrukturom i pogodnostima izgledaju beskonačno. Ostaje nejasno tko bi trebao financirati sve te zahtjeve. Korporacije, pak, imaju jasniji utjecaj – zapošljavaju ljude, plaćaju porez na dohodak, i ostavljaju trag koji je lako izmjeriti. To je “poluga moći” kojom Vlado Miš, među ostalima, upravlja kako bi svoje ideje učinio stvarnošću.

Ali, dok korporacije donose određene koristi, one dolaze s vlastitom cijenom. Trend niskih plaća u turizmu ne doprinosi ni zaposlenima ni gradskom proračunu. Primjerice, otvaranje resorta Suha Punta moglo bi donijeti dvjestotinjak radnih mjesta – no koliko će ti ljudi zaista doprinijeti lokalnoj ekonomiji ako su njihova primanja minimalna?

S druge strane, ogromni troškovi sanacije oštećenih prometnica od teških kamiona, nove vodovodne mreže za otok, školstva i zdravstva – koje Imperijal ne plaća, ali itekako koristi – past će na teret lokalne zajednice. Tako se otok ne obogaćuje, nego osiromašuje, dok se iluzija ekonomskog napretka hrani neodrživim modelom.

Ako Rab želi budućnost koja nije utemeljena na dugovima i privremenim rješenjima, vrijeme je da razmisli o drugačijem modelu razvoja – onome koji ne podrazumijeva dugoročno iscrpljivanje otočkih resursa za kratkoročni profit.

Plaže, profit i zajedništvo: hoće li Rab pronaći pravi smjer?

Vlado Miš s ponosom ističe kumulativni učinak uređenja plaže ispred hotela Padova, gdje je prihod od viših cijena i većeg broja noćenja porastao ukupno između 55% i 70%. Ako se to projicira na čitavo trajanje koncesije, govorimo o ogromnoj brojci koja prvenstveno koristi hotelu – ne i zaposlenicima, čije plaće, očekivano, nisu pratile taj rast. Sličan scenarij gotovo je siguran i na Suhoj Punti, gdje će prihod Imperijala vjerojatno skočiti još više, dok će se koristi za lokalnu zajednicu opet svesti na minimum.

Ovo objašnjava zašto je „uređenje plaža“ postalo mantra za ekonomski napredak otoka Raba, ali nedostaje ključni element – konkretne brojke koje bi pokazale koliko toga zaista ostaje lokalnom stanovništvu. Je li Rab uistinu bogatiji ili samo polira fasadu za korporativni profit?

Da se Rabljani potrude razmišljati šire i manje budu okrenuti sitnim interesima – i krađama, da budemo brutalno iskreni – situacija bi se mogla značajno promijeniti. Nedavno je i Dragan Andrić, još jedan utjecajan Rabljanin, pozvao na veće zajedništvo u donošenju odluka, dok je čak i Miš priznao da neka pitanja traže širu raspravu.

Pa zašto ne poduzeti prvi korak? Javne tribine o gospodarstvu i razvoju otoka mogle bi postati prostor gdje bi se lokalna zajednica mogla uključiti u planiranje budućnosti – i napokon prekinuti začarani krug kratkovidnih odluka i međusobnog optuživanja.

Ako Rab nastavi ovim tempom – bez inovacija, radnih mjesta s većom dodanom vrijednošću i viših prihoda od poreza – otok će završiti u još težoj situaciji nego sada. Vrijeme je da se fokus prebaci na održivost koja koristi cijeloj zajednici, a ne samo korporativnim liderima. Jer ako svi žele isti cilj – prosperitet Raba – možda bi bilo vrijeme da zajedno krenu u njegovu realizaciju.