U drugom nastavku priče o hotelu International donosimo rekonstruiranu pozadinu događaja koji su prethodili prvoj prodaji hotela. Hotel je nakon kupnje preimenovan u Ros maris, a njegovi češko-izraelski vlasnici sa sjedištem na Malti su iza sebe ostavili pustoš.
Tamo negdje oko 2003. godine hotel International je kupila tvrtka Ros Maris Rab d.o.o., sada brisana iz registra. Ta tvrtka je bila u vlasništvu druge tvrtke, ROS MARIS INTERNATIONAL HOTELS LTD osnovane na Malti u travnju 2002., u vlasništvu trojice Izraelaca: Yoava Ronen s prebivalištem u Izraelu, Davida Dahan i Danija Himi; punim imenom Yonathan Dakar Himi, obojice tada s prebivalištem u Češkoj.
Hotel je od tada, pa sve do 2008. nosio ime Ros maris (morska ruža, heb.). Od trojice najmanje poznat je upravo Yoav Ronen o kojem nema nikakvih podataka, osim što se u kasnijem tekstu spominje samo jednom, i to kao vlasnik.
Kada je uprava rapskog Imperiala 2003. godine prodala hotel izraelskom biznismenu Yoavu Ronenu, činilo se to kao dobar potez. Međutim, od samog početka obnovu hotela pratili su problemi, a radnicima su kasnile plaće.
Jutarnji list, siječanj 2008.
Druga dvojica su značajno poznatiji, pogotovo ako ste rođeni prije 1990. Obojica su tada bili vlasnici Kenveloa, brenda odjeće koji je bio tada u strahovitom usponu. Brend odjeće je 1992. osnovao Dani Himi da bi ga 1997. prodao agregatoru brendova CTC Sportswear kojem je vlasnik bio David Dahan. Dahan je stekao tako udjel od 30 posto novostvorene kompanije, a Himi 70 posto.
Robna marka se isprva zvala Himi’s jeans, da bi se kasnije u procesu restrukturiranja koje je provodio Dahan preimenovala u Kenvelo, što na hebrejskom znači Da ili ne. Razlog tome je bio što se nakon pripajanja CTC-a nikako nisu mogli dogovoriti oko novog imena, pa je na kraju završilo s time.
Taj dvojac prati okrutna povijest međusobnih svađa, pokušaja preuzimanja vlasničkih udjela i nekih suradnji koje su kasnije rezultirale optužnicama i zatvorom. Nijedan od dvojice nije nevinašce, kako bi u intervjuima sami sebe opisivali. To je moguće vidjeti po njihovim brojnim tvrtkama koje su bile fiktivne produžene ruke nekakvih off-shore kompanija za koje se pretpostavlja da su osnovane sa svrhom izvlačenja neoporezivane dobiti. No, svatko naleti na većeg od sebe, tako i ova dvojica.
Da bi širili poslovanje Kenveloa potražili su pomoć Piofrancesco Borghettija, talijanskog magnata i direktora poznate tvrtke Limoni (kasnije Douglas Italia SpA, op.a.). Borghetti je preko luksemburškog društva Sefran Finance 2004. povećao kapital Kenvelo CZ za oko 11 milijuna eura. Tako je stopostotni vlasnik Kenvelo CZ postao luksemburški entitet K2, u kojem je Borghetti držao 51 posto, Dahan 15 posto, a Himi 34 posto.
Godinu dana kasnije, 2005., došlo je do sukoba između te trojice. Borghetti je optužio Himija da izvlači novac tvrtke za osobne projekte te podigao nekoliko tužbi. Himi je izgubio razum i nasilno zauzeo prostorije sjedišta Kenvelo CZ, koji u tom trenutku ima prihod od milijardu i pol kruna godišnje (oko 60 milijuna eura) i dvjestopedeset poslovnica u dvanaest zemalja.
Borghetti i Dahan, nakon što su izbacili Himija koji je u rujnu 2005. svoj udio prodao Borghettiju, sada u potpunosti kontroliraju brend. Dahan je još prije stao uz bok Borghettiju koji mu je u međuvremenu postao učitelj u financijskom poslovanju.
Himiju su propali svi poslovi koje je započeo, ili ih je tako prikazao. Iz raznih registara vidljivo je kako je prebacivao imovinu na članove obitelji, a na kraju su njegove nekretnine zaplijenile razne banke i ustanove. Danas Himi ima lanac južnoameričkih restorana El Gaucho, sa šest restorana u Vijetnamu, četiri na Tajlandu i jedan u Češkoj.
Borghetti je optužen 2012. te kasnije 2014. osuđen zbog pronevjere 19 milijuna eura iz matične kompanije Limoni kojom je upravljao. U skladu s tim bio je primoran prodati svoj najdraži statusni simbol, stan na Manhattanu vrijedan preko 30 milijuna eura. Optužba ga je teretila da je „stvorio i koristio mrežu lažnih kompanija da bi izvlačio iz njih novac, prikrio kriminalne radnje i osujetio tužiteljevu sposobnost da se oporavi od građanskih novčanih presuda donesenih protiv njega“. Naprosto, divan poslovni čovjek.
Odlaskom Himija pukla je i ljubav između Dahana i Himija, što se odrazilo na njihovo poslovanje tvrtke na otoku Rabu. U svjetlu prije spomenutih događanja jasno je da im je hotelčić na Rabu bio puno manje bitan od problema s vlasništvom Kenvelo CZ. Netko je od dvojice, a sumnja se na Himija, da bi pokušao upravljati hotelom osnovao drugu tvrtku, Ros maris Rab 2005 d.o.o., koja isto više ne postoji. Povjerenik i odgovorna osoba u toj tvrtci je bio Shlomo David Bernas, vlasnik kasnije osnovane neuspješne konzultantske tvrtke Bernas consulting s.r.o. iz Bratislave koja se jednako kao i rapska bavila upravljanjem u hotelskom smještaju.
Obje tvrtke Ros maris Rab su ostale dužne velike iznose novca, što radnicima, što državi i drugim pravnim osobama koje su potraživanja pokušala utjerati sudskim putem. No kakve li koristi od dobivenih sudskih presuda protiv tvrtke koja nije imala više niti kune na računu.
Himiju i Dahanu su se putevi razišli, tvrtka nije više plaćala kreditne obaveze, a zajedničku imovinu hotela Ros maris je preuzela Hypo banka koja je 2008. prodala za 5,8 milijuna eura hotel Georgu Gavriloviću, vlasniku mesne industrije Gavrilović i trgovačkog poduzeća Merkur, u čijem je stopostotnom vlasništvu otada te njome upravlja preko poduzeća Hoteli Rab d.o.o..
Radnici su tom prilikom opet izvisili, jer je Gavrilović kupio nekretninu, a ne i tvrtku na koju su glasile obaveze prema radnicima. Bivši vlasnik je s radnicima komunicirao isključivo preko odvjetničkog ureda u Zagrebu koji im je poručio da „otkaze mogu dobiti, ali plaće i otpremnine ne“.
Sramotno je da se u našoj državi događa ovako nešto. Osjećamo se diskriminiranima jer smo svi otprilike pedesetogodišnjaci, pa nas se smatra prestarima za zapošljavanje, iako imamo veliko radno iskustvo i svi smo još itekako sposobni raditi. Žalosno je da smo svi mi dioničari Imperiala, a tamo nas ne žele jer smo prestari.
Mladenka Matijević, veljača 2008.
Vrijeme je opet pokazalo da su radnici Imperiala tada bili nebitni, pogotovo upravama tog doba. Biti zaposlenik Imperiala značilo je i biti Rabljanka ili Rabljanin. Tada nije bilo uvozne radne snage, niti problema s nedostatkom s kojima se hotelska poduzeća suočavaju danas.
Češka i Slovačka su, uz Republiku Hrvatsku, poznata ishodišta legalizacije gospodarskog kriminala unutar Europske unije, i to ponajviše zbog svojih slabo reguliranih tokova novca. Ogromna količina sredstava prometuje kroz razne off-shore bankovne porezne oaze te završava u mjestima na hrvatskoj obali u obliku investicija u legalno poslovanje turizma. Biti će zanimljivo jednom saznati tko je bio rapsko-izraelsko-češka veza koja je ove investitore dovela da posluju na otoku Rabu.
U svjetlu tih činjenica, uzaludno je očekivati da će se svi učinci, pogotovo oni lokalni, moći regulirati isključivo kroz primjenu zakona. Neke od pojava morati će se regulirati proaktivno, u vremenu prije nego što nastanu.