Na Rabu, čini se, neznanje nije slučajno niti nametnuto. To je odabrano stanje – neznanje s predumišljajem, oličenje namjerne nesvjesnosti. Ljudi ovdje ne znaju jer ne žele znati. I to s razlogom. Jer, znanje bi značilo odgovornost. Odgovornost za ono što znaju i o čemu znaju. A odgovornost je teret – zahtijeva preispitivanje identiteta, odustajanje od lažnog osjećaja statusa, privilegije i autoriteta koji proizlaze iz “pogrešnog redoslijeda znanja”. Drugim riječima, morali bi napustiti svoju zonu komfora.
Rapska harmonija neznanja
No, na Rabu su zonama komfora podignuti pravi spomenici. Blaženstvo, tvrde, ima svoju cijenu, a na ovom otoku ta cijena je neznanje. Materijalni balon u kojem Rabljani žive omogućuje im da ne brinu o osnovnim životnim potrebama. A kada osnovne potrebe nisu tema, logično se postavlja pitanje: o čemu onda brinu? Odgovor, nažalost, nije pretjerano inspirativan.
“Tribalo bi”
Ova izreka često implicira da govornik prepoznaje potrebu za nekom radnjom, ali nije nužno osobno uključen u njeno izvršenje. Može se reći da je govornik više promatrač ili savjetodavac, nego netko tko će sam poduzeti radnju. Na primjer, “Tribalo bi popraviti krov” sugerira da je popravak krova potreban, ali ne znači da će govornik to osobno učiniti.
“Neka neki načini”
Ova izreka jasno stavlja odgovornost na nekog drugog da poduzme radnju. Govornik ovdje izričito traži ili očekuje da netko drugi nešto učini. U tom smislu, govornik je manje poduzetan jer prebacuje inicijativu na drugu osobu. Na primjer, “Neka neki načini vičeru” znači da govornik očekuje da netko drugi pripremi večeru.
Reaktivnost: rapski specijalitet
Na Rabu problemi nikada ne dolaze u fokusu dok ih nije apsolutno nemoguće ignorirati. Ovo stanje kronične reaktivnosti najbolje ilustrira situacija s krovom u Srednjoj ulici pored limene glazbe, koji je godinama stajao nakrivo. Tek kada je napokon pao – srećom, bez žrtava – netko je odlučio reagirati. Problem nije bio iznenadan. Naprotiv, brojna upozorenja su se gurala pod tepih, kao da će se tako sama od sebe riješiti.
No, na ovom otoku proaktivno djelovanje jednostavno nije u modi. Ono bi zahtijevalo planiranje i redovito rješavanje problema, što je očito previše za one koji bi se trebali time baviti. Umjesto toga, političari i gradska vlast provode dane u birtijama, udobno ignorirajući neposredne prijetnje poput vile Danice, čiji je krov u svakom trenutku spreman pasti na prolaznike. Ili, recimo, kuće Belia, čija stanarka doslovno živi u ruševini.
Imovina i problemi koji čekaju zaborav
Rapski krajolik nije samo raj za turiste, već i muzej odgođenih odluka. Imovinska pitanja poput onih vezanih uz Malin, Eles, Bor i Vjesnik ostaju pod tepihom, prepuštena vremenu. Umjesto rješavanja problema, Rab odabire status quo. Još jedan sjajan primjer je Thallassotherapia u Palitu, koja bi trebala biti medicinska ustanova, a u stvarnosti služi kao skvot – simbol lokalne inercije i kroničnog zanemarivanja.
Rab, kao i uvijek, vodi svoj jedinstveni ples neznanja, reaktivnosti i očuvanja iluzije blaženstva, dok problemi polako, ali sigurno, rastu do neizbježnih granica.
Otok gdje problemi rastu brže od planova
Na Mišnjaku, području radne zone, pejzaž se pretvara u ekološku apokalipsu. Odlagalište otpada ne samo da narušava prirodu, već postavlja i pitanje prioriteta vlasti. Paradoksalno, ovo ne sprječava rasprodaju parcela, često uz popuste kupcima koji nisu ni dokazali pravo na njih. Tako je, primjerice, parcela završila u rukama tvrtke specijalizirane za mešetarenje zemljištem – uz popust, naravno. Na temelju čega? To ostaje misterij dostojan zapleta kakvog detektivskog romana.
Obrazovanje i zaboravljeni javni interesi
Rab nema dovoljno vrtića, što ne iznenađuje jer otok ionako nema dovoljno obrazovnih programa. Problem se rješava u maniri „najmanjeg otpora“ – vraćanjem vrtića u Mahačevu vilu. Ta ista vila trebala je postati zgrada javne namjene, možda muzej ili nešto slično, ali kako to obično biva, ništa se nije dogodilo. Ovo neslavno rješenje jasno odražava trend – minimalni trud za maksimalno ignoriranje problema.
Županija Primorsko-goranska daje sve od sebe da popravi stanje u obrazovanju, ali to nije dovoljno.
K tome, nedostatak stanova za ključno osoblje u obrazovanju i medicini dodatno produbljuje krizu. Subvencije za kritično potrebna zanimanja poput ginekologa ili pedijatra? Zaboravite. Na otoku je očito lakše sanjati o povratku liječnika nego poduzeti konkretne korake da ih se privuče.
Životinjski svijet i smeće bez granica
Rab je prijatelj životinja – barem u teoriji. U praksi, skloništa za napuštene životinje ne postoje, kao ni itko tko bi trebao skrbiti o njima. Komunalne odluke o životinjama su mrtvo slovo na papiru, baš kao i one o komunalnom redu. Smeće završava gdje god kome padne napamet, što očito nije problem. Sve u skladu s politikom „vidi ništa, čini ništa“.
Kanalizacija, ceste i destrukcija
Kanalizacija, odnosno „aglomeracija“, spomenik je rapskoj neodgovornosti. San o njenoj izgradnji već je davno postao lokalni mit, a ceste, devastirane i krhke, izgledaju kao da su preživjele savezničko bombardiranje iz Drugog svjetskog rata. No, prava drama počinje prije samih radova, gdje se zemljišta za ceste uzimaju bez odgovarajuće naknade i pretvaraju u javno dobro.
Svakom početku radova prethodi masakr biljnog i životinjskog svijeta. Primjeri su stabla posječena ispod crkve Sv. Ivana i na Sv. Kuzmi i Damjanu. A što je s obnovom tih zdanja? Projekti ne postoje, ali to nije prepreka za destrukciju. Ispod Sv. Ivana godinama zjapi nepokrpana rupa u gradskim zidinama, otvorena nakon akcije „čišćenja“.
Fuge i kozmetika
Gradske zidine dobivaju povremeno fugiranje – dovoljno da izgledaju pristojno izdaleka. Međutim, cjelovitog plana upravljanja nema, baš kao ni stvarne namjere da se konzervatorski ili kulturni projekti provedu. Rab, kao i obično, koristi kozmetiku da prikrije ruševine, dok problemi tiho ostaju zakopani, ali nikad riješeni.
Rab – otok planova bez plana
Rab je otok povijesti i kulture – barem u turističkim brošurama. U stvarnosti, niti postoji cjelovit plan upravljanja kulturnom baštinom, niti se konzervatorske dozvole ili preporuke Ministarstva kulture uzimaju ozbiljno. Muzej? Planovi za njegovo osnivanje? Ne, hvala. Prioriteti su očito negdje drugdje. Primjerice, Komrčar, gdje se Grad Rab i JU Priroda već godinama bave izradom planova za sanaciju. Kad će ti planovi prijeći iz teorije u praksu? Taj odgovor ostaje zarobljen u začaranom krugu birokracije.
Propadanje zidova i uzlet pred izbore
Dok se potporni zidovi po okolnim naseljima raspadaju i urušavaju na ceste zbog kroničnog neodržavanja, rapska politička scena diše poznatim ritmom. Pred izbore, kao po receptu, iz naftalina izlaze planovi za motokros stazu i streljanu. Projekti? Naravno da ne postoje. Dovoljno je pustiti priču u opticaj i nadati se da će ona trajati dovoljno dugo da zavara birače. Što je s UPU Mag?
Prometne zagonetke i komunalni kaos
Prometna studija na otoku je doduše provedena, ali se ne primjenjuje. Rezultat je očit: parkirališta su neprikladna, a javne garaže ne postoje. Usred ljetne sezone, otok preplavljuju tisuće automobila, stvarajući kaos dostojan prometnog horora. Da stvar bude gora, i dalje se gradi na mjestima gdje to nije dopušteno, ali te kuće svejedno dobivaju komunalije – vodu, struju i sve ostalo, jer zašto bi pravila važila za sve?
Što se tiče kanti za otpad po gradu, one su čista utopija. Rijeke turista ostavljaju planine smeća, a Grad Rab očito smatra da je sustav rješavanja tog problema nepotrebna komplikacija.
Razvojna strategija? Bolje rečeno, megalomanija
Rab nema razvojne strategije ni konkretnih projekata. Povlačenje EU sredstava za rješavanje ključnih problema nije nešto što Grad želi ili zna kako učiniti. Međutim, kad su u pitanju megalomanski projekti, tu kreativnost cvjeta. Najbolji primjer je masakriranje grada idejnim projektima uređenja rive – simbol grandioznih snova bez temelja u stvarnosti.
Plaže se koncesioniraju na način koji odgovara točno jednom interesentu. Ekonomija? U redu je, sve dok odgovara specifičnoj računici. A što je s mladima? Kao i 80-ih, ponovno im se prodaje priča o “poslu za mlade Rabljane”. No, problem je što mladih Rabljana koji se vraćaju gotovo da i nema – a kako stvari stoje, neće ih biti dokle god Rab nastavlja ignorirati svoje očite probleme.
Rab je otok nevjerojatnih mogućnosti koje se sustavno zanemaruju, ostavljajući iza sebe ruševine ambicija i prazna obećanja.