Odnedavno je bez savjetovanja s javnošću na koju se to odnosi donesena nova uredba kojom se više ne dozvoljavaju povlaštene parkirne karte za iznajmljivače na području povijesne jezgre. Revoltirani građani su zbog toga u kratkom roku odlučili prosvjedovati, pozivajući se na svoja prava. Jesu li njihova prava ovim činom ugrožena i postoji li rješenje?

Problematika parkiranja u jezgri grada Raba postoji niz godina, i svaka se vlast potrudila dati svoj obol sve konfuznijim i lošijim odlukama. Jedni se protive bilo kakvom ulasku vozila u grad, drugi bi dozvolili da se sva javna površina pretvori u parking. Zbog toga je nastao niz loših rješenja koja nikome ne idu u prilog.

Vizija budućnosti ne postoji

Mislimo da do sadašnjeg trenutka nije postojala manje jasna vizija upravljanja područjem gradske jezgre Raba, koju neki još i pogrešno nazivaju “starogradskom” jezgrom. Da bi to objasnili, možemo navesti dva jasna primjera.

Gradski pojas

Prvi primjer je projekt temeljnog uređenja gradske rive, po drugi put u trideset godina, a koja je u ovoj iteraciji izdignuta iznad razine tla oko pola metra.

Nimalo estetski i funkcionalno usklađeno, zadire se u oblikovanje javnog prostora na cijeloj površini između nekadašnjih gradskih zidina i morske površine. Riva je naslonjena jednim dijelom i na sporni prostor parkirališta, jer je parkiranje moguće samo uz neposrednu blizinu prometnice. Ona se proteže od glavnog gradskog trga Varoša na kojem se odvijao prosvjed, pa sve do krajnje točke poluotoka, Nove rive.

U tom prostoru postoje funkcionalno tri pojasa:

1. Prvi pojas je uz same gradske zidine i predstavlja svojevrsni “amortizer” između gradskih zidina i ceste. U velikoj većini nije prohodan i ne koristi se za pješake nego kao mješavina zelene površine i prostora za terase kafića i klubova.
2. Drugi pojas je sama prometnica kojom prometuju vozila stanara, njihovih gostiju i drugih dionika života grada. Po cijeloj njenoj dužini bila su parkirana vozila, čime je širina prometnice svedena na jedan i pol kolnički trak.
3. Treći pojas je pješačka riva koja bi se mogla koristiti za pješački promet kada na njoj ne bi bile postavljene reklame i kiosci brodara koji tako nude svoje usluge. Zbog toga pješaci osciliraju između kioska i prometnice, što im čini jedno vrlo neugodno iskustvo boravka uz obalu.

Nova Nova riva

Drugi veliki javni prostor u pitanju je prostor Nove rive, ili kako je još neki zovu Vele rive. Površinom veliki i oblikom trokutasti prostor s dvije strane je omeđen morem, a s jedne prirodnom tvorevinom od kamena pješčenjaka na kojoj se smjestio prostor crkve i samostana. Ispod njega smješten je najljepši gradski park Dorka.

Nedavno je potiho predstavljen projekt uređenja i tog lučkog područja. Predstavljanje su vodili predstavnici tvrtke MARINA PROJEKT 2020 d.o.o. iz Zadra, naš “domaći Zadranin” i bivši glavni konzervator Miljenko Domijan te Nikola Grgurić, gradonačelnik Grada Raba. Pogledajmo što su nam poručili.

Kako je naglašeno tijekom prezentacije, početkom 20. stoljeća počele su se događati promjene u slici grada. One su se događale parcijalno, bez jasne vizije i s vremenom je došlo do toga da su automobili preuzeli prostor, dok je u ovom trenutku dodatno opterećenje i denivelacija koja se dogodila zbog rekonstrukcije obale.

Nakon završetka projekta rekonstrukcije obale gradske luke, idući korak koji je nužno provesti i koji gradska uprava priprema proteklih nekoliko godina, svakako je uređenje pojasa koji povezuje obalu s povijesnom gradskom jezgrom.

Postojeći prometni, funkcionalni i sadržajem neprikladni elementi degradiraju kulturu i identitet povijesnog grada i njegov prostorni integritet, stoga je cilj reintegrirati prostor povijesne jezgre na način da riva postane njen sastavni dio, nadopuna kulturnom dobru.

Riva je zamišljena kao pozornica javnog života grada, ali i mjesto na kojemu će različite funkcije i potrebe urbane zajednice biti pomirene, uključujući pomirenje između nužnog prometa i ambijenta u kojem se sigurno i bezbrižno može boraviti.

Članak objavljen na Facebook stranicama Grada Raba, 7. lipnja 2024.

Zanimljivo je uočiti tri stvari:

1. na novoj Novoj rivi više ne postoje parkirališna mjesta i ona je u potpunosti namijenjena pješacima i popločana kamenom,
2. lukobran je zamijenjen nekakvom instalacijom terasa izrađenih od laminiranog stakla, i
3. ono manje zamjetno, a u kontekstu gradskog života od iznimne važnosti – kruzer uz sami bok rive.

Iako se djelomično moramo složiti s autorima redaka koje smo citirali, oni očito misle da je njihova parcijalna intervencija na području rive cjelovit način za rješavanje pitanja prostornog integriteta i da su za to kriva vozila. U suštini, prije svega kriv je nedostatak vizije, i potom nedostatak komunikacije o planovima koji su povezani s dionicima javnog prostora koji se želi urediti.

Revoltirani građani s početka ove priče su samo jedan u nizu primjera u kojem je gradska uprava propustila komunicirati svoje planove. Gradska uprava ne nudi cjelovita rješenja nego, na ovaj način, stavlja žitelje grada i otoka ponovno pred gotov čin. Rješenja se manifestiraju s niskim trudom na njihovom rješavanju, jer za pitanje parkinga u gradu općenito postoji niz opcija koje je gradska uprava mogla razmotriti.

Jer, ako je već cjelovitost i dalekosežnost na papiru, onda se moglo postaviti pitanje “kako će izgledati život ljudi u gradu Rabu ako uklonimo sva vozila iz njega?”. Možda će uprava osigurati električna vozila i službu za transfer koja će pomoći žiteljima da osiguraju egzistenciju?

Takva služba mogla bi biti od koristi i onim stanovnicima koji ne iznajmljuju apartmane, a njih je veći broj. I hoteli i poslovni objekti bi imali koristi od toga, i sigurni smo da bi pozdravili ideju da se logistikom unutar grada bavi neko drugi, umjesto da svi zajedno skupljaju kazne za nepropisno parkiranje. Ali ne, cjelovitost ne ide tako daleko da bi se možda zaista pitalo stanovnike područja na kojem se intervenira i na taj način zadire u njihov život.

Isto tako, moglo bi se zapitati, tko će imati izravne koristi ili štete od gostiju koji dolaze s kruzera. Ne primjećujemo da je itko to pitanje postavio u javnom prostoru.

Poznato je da dolazak kruzera i iskrcavanje ogromnog broja putnika više liči najezdi skakavaca, a manje nekoj meti budućeg turizma visoke kvalitete o kojem Rab sanja ali nikako da dosanja.

Takva vrsta gostiju dapače djeluje destruktivno, jer povijesni gradovi nisu građeni na način koji infrastrukturom može podržavati takve oscilacije. Veliki brodovi te vrste nose sa sobom prosječno 3 000 gostiju. Kada se govori o turistima koji dolaze s kruzera, spominju se samo pozitivni učinci u obliku veće potrošnje i lučkih pristojbi.

Može li itko uopće zamisliti koliki pritisak na gradsku jezgru takva silina ljudi može učiniti? Kolikim ljudima će to učiniti pakao od života i smanjiti vrijednost njihove imovine? Koliko će stradati povijesna baština? To se nitko ne pita.

Dvije vizije budućnosti

Vratimo se na trenutak snovima, pa razmislimo kako bi grad Rab izgledao kada bi se iz njega uklonila apsolutno sva vozila. Oslobodile bi se dvije trećine pojasa uz gradske zidine, i time bi se stvorio prostor koji zajedno s rivom čini oko 12 000 kvadratnih metara površine. Ukoliko bi se provela rekonstrukcija Nove rive prema predstavljenim planovima, to bi značilo još dodatnih 2 000 kvadratnih metara javne površine.

Ako bi išli još nekoliko koraka dalje, mogli bismo zamišljati integraciju cijelog obalnog pojasa gradske luke, sve do Padove I., čime bi se oslobodio enorman prostor koji sada služi uglavnom vozilima, a pješaci ne bi morali preskakivati prepreke koje im netko drugi postavlja.

Rab bi time počeo nalikovati na vrhunska turistička središta s dugom poviješću. Sadržaji bi mogli biti raznoliki i prilagođeni svačijem ukusu, i većina ne bi trebala biti isključivo profitnog karaktera, nego bi njihova profitabilnost služila da se održava visoka kvaliteta turizma i usluge.

U stvarnosti bi izgledalo malo drugačije

Znamo kako vam se u glavama razvijaju praktične ideje o iskorištavanju tog novostvorenog prostora u gospodarske svrhe pod krinkom revitalizacije gradskog života. Nažalost, skloni smo mislima da bi se tako revitalizirale samo površine ugostiteljskih terasa u rukama malog broja onih koji imaju pristup toj površini, a većina bi bila ponovno na gubitku.

Brodari bi se još više proširili od sadašnjeg stanja, hoteli bi povećali terase i broj parkirališnih mjesta, a vjerojatno je da bi zbog toga nastradale i jedine preostale zelene površine.

Pješaci bi mogli koristiti središnji koridor koji moraju ponovno dijeliti s vozilima. Doduše, pozitivno je da bi nova regulacija prometa vjerojatno isključila prometovanje u vremenu najveće posjećenosti, ali mali smo otok i sigurno bi se našao opet netko jednakiji među jednakima.

Dobitnici bi bili i gosti kruzera, koji bi se tako nesmetano mogli slijevati kroz grad i promatrati posljednje živuće stanovnike grada, Kicare, kao pavijane u zoološkom vrtu. Na ulazu u Dorku dočekivao bi ih hologram Miljenka Domijana kako im dijeli banane, uz glazbu Anđela Brne i rapski tanac.

Jedna od atrakcija bi bila i kada bi svi ti gosti trebali istovremeno otići u nusprostorije, pa bi se simultanim povlačenjem vode mogli natjecati tko će na veću visinu u zrak lansirati poklopce na kanalizacijskim šahtama. Vjerojatno bi im se mogli pridružiti i modernizirani rapski samostreličari koji bi tako mogli vježbati gađanje pokretne mete kao da se radi o glinenim golubovima.

Potemkinovo selo

Valjda je jasno da je grad kakav je na rubu izumiranja, i da postoji realna mogućnost da se u skorije vrijeme pretvori u grad duhova. Nijedna stvar stanovnicima grada ne ide u prilog – život im je skuplji nego bilo kome na otoku, mobilnost je nikakva, ponuda poslova izuzev turizma je također loša.

Nije ni čudo zašto ih je veliki broj odlučio napustiti takav život i otišao u druge gradove. Grad se pretvara u fasade iza kojih se skrivaju samo prazni stanovi i kuće pretvoreni u apartmane.

Još ih se i vrijeđa da su “sve prodali strancima”, kao da itko u ovakvoj situaciji ima bilo kakvu mogućnost izbora. Ne, radije će svi trpjeti neimaštinu da bi onda služili svojoj zatrovanoj okolini kao muzejski eksponati bez pripadajućih prava.

Možda bi te, koji postavljaju takva pitanja, trebalo upitati kako su oni stekli to što imaju i kome je to oteto “po pravu”, i koliko je njih prodalo svoje nasljeđe strancima da bi oni sami mogli dignuti još jedan kat na ionako ružnim i prevelikim kućama.

Stanovnici su s pravom bijesni jer ih nitko ne uvažava. Prepušteni su sebi da se izbore za elementarni opstanak sebe i svojih obitelji. Pitanje je samo vremena do kada će im se uopće više dati natezati da bi održali protutežu primitivnim idejama i razornom djelovanju masovnog turizma koji im se nameće.