Na radnom dijelu IV. sjednice Gradskog vijeća, gradonačelnik Grgurić je odlučio malo začiniti proračunski rebalans kreativnim računovodstvom. Preusmjerio je 34.200 eura iz fonda za sanaciju vile Danice u nabavu radnih bilježnica za školarce – uputiti prigovor na takav potez oporbi bi bio nemoguć zadatak, a opet izvan logike.
U proračunskom računovodstvu, čiji je Grad Rab obveznik, sredstva koja se ne utroše u tekućoj godini ne prenose se automatski u sljedeću godinu. Na kraju fiskalne godine, poslovne knjige se zaključuju, a neiskorištena sredstva se vraćaju u proračun Republike Hrvatske. Tako da ga se treba utrošiti na bilo što, pa i na jednostavnu nabavu što vladajućima i njihovim prethodnicima najbolje ide.
Lako je tuđim novcima po gloginjama mlatit’.
No, da se vratimo na kolosijek – pravo pitanje nije “kako ćemo potrošiti novac namijenjen neostvarenim projektima”, nego “zašto ti projekti nisu na vrijeme pripremljeni i ostvareni”.
Kupimo socijalni mir kako bi izbjegli prigovore
Oporbeni vijećnik Brusić nije bio oduševljen ovom zamjenom prioriteta, podsjetivši da je već predviđeno 775.000 eura za vilu, ali je taj iznos do sada umanjen za 405.000 eura. “Što se točno može napraviti s preostalim sitnišem od 370.000 eura?” pitao je i predložio da se taj novac prenamijeni u božićnice za umirovljenike – jer ako vila ne blista, neka barem umirovljenici blistaju od sreće. Toliko godina u politici, a još nije naučio poentirati. Malo populistički i bez veze od vijećnika Brusića, ali prilagođeno publici koja svoju budućnost prodaje za vrećicu “provište”.
Umirovljenici često ne brinu previše o budućnosti jer su već prošli kroz faze života koje zahtijevaju dugoročno planiranje. Oni su nas i uvalili tu gdje jesmo. Njihova glavna briga je sadašnjost, odnosno kako osigurati stabilnost i kvalitetu života u trenutnom periodu dok šiškaju masline. Malo besplatnih novaca uvijek dobro dođe.
Fasada “općine” kao ogledalo
No, nije vila Danica jedina gradska nekretnina koja izaziva pitanja. Brusić je, usput, ukazao i na oronulu fasadu Kneževog dvora, koja već neko vrijeme više podsjeća na ukletu kuću nego na povijesni dragulj. “Zašto se to ne sanira?” dodao je, dok su vijećnici klimali glavama, možda od suglasnosti, a možda od dosade.
Vijećnik Ševerdija bio je još manje impresioniran stanjem projekata, ističući kako se od silnih planova ništa ne realizira. Spomenuo je vilu Danicu i zgradu Belia u Barakovićevoj ulici, pitajući zašto novac nije prebačen na nešto što se doista može popraviti. Gradonačelnik je na to odgovorio dugačkim monologom o božićnicama – jer to očito rješava sve probleme – dok je na konkretna pitanja o realizaciji projekata uspješno izbjegao odgovoriti.
Nitko tu nije stručnjak za ništa
Da ne bi sve prošlo bez šou programa, gradonačelnik je uzgred ukorio Ševerdiju, optuživši ga da “glumi stručnjaka za sve,” uključujući građevinu, jer je ovaj kritizirao loše pozive za javnu nabavu. Ševerdija je na to izgubio živce, očito frustriran činjenicom da ga stalno ušutkavaju, dok je iz redova pozicije krenula verbalna kanonada. Vijećnik Dumičić, valjda inspiriran lokalnim stadionom, poručio mu je da se “dere kao idiot.”
“Šordo!” – “Tovare!” – “Glupsone!”
Nakon što je dernjava dosegla razinu koja bi posramila i dernek u lokalnoj konobi, sjednica je prekinuta. Pauza je, izgleda, donijela trenutak prosvjetljenja – ili barem priliku da se popije kava – pa je nastavak protekao u nešto smirenijem tonu. Brusić je iskoristio priliku da gradonačelniku objasni kako oporba ničim ne sprječava realizaciju projekata, dok je Dumičić sa govornice apelirao na vraćanje dnevnom redu i izbjegavanje “cirkusa” u vijećnici. Ironično, isti apel podržao je i gradonačelnik – jer tko bolje razumije cirkus od onoga tko ga režira?
Javna nabava, ili “Kako izbjeći transparentnost i potrošiti milijune u stilu?”
Ako se pitate zašto se u Gradu Rabu rijetko realiziraju veći projekti, iako novac u proračunu postoji, odgovor je jednostavan – previše procedure, premalo prilika za brzinsku improvizaciju. Ukratko: lijenost, nesposobnost planiranja i razni interesi.
Naime, jednostavna nabava, kako ime kaže, jednostavnija je. Tu vrijedi pravilo „ti meni, ja tebi,“ i posao se riješi u pet minuta, bez suvišnih komplikacija poput natječaja, izvještavanja ili brige o kvaliteti izvedbe.
S druge strane, javna nabava – ta neman koja jede političare – uređena je Zakonom o javnoj nabavi. Podrazumijeva stroge procedure, od objave natječaja i transparentnog odabira, do detaljnog izvještavanja. Obje strane, lokalna samouprava i izvođači, moraju znati kako pristupiti procesu. Izvođači, na primjer, često moraju dati garancije na radove, dok stručni nadzor prati realizaciju s povećalom. Kod jednostavne nabave, nadzor postoji samo na papiru, a u stvarnosti – rijetko.
Posljedice? Radove izvedene po jednostavnoj nabavi treba ponavljati svakih nekoliko godina, iako bi standardni rok trebao biti 20 godina ili više. “Dupli posal” je norma, ne iznimka.
Javna nabava ima još jedan problem: ponude su javne i može se prijaviti bilo tko, čak i izvođači s kopna. To ozbiljno narušava matematiku „lokalnih dogovora“ i unosi nervozu. Kod jednostavne nabave, međutim, muljanje s troškovnicima, betoniranje nečijih okućnica, asfaltiranje pristupnih puteva i ugradnja nadstrešnica (“pergola“) prolazi bez većih posljedica. Kod javne nabave to je opasnije – ako se otkrije, posljedice su ozbiljnije, pa se mulja manje, ali svejedno dovoljno.
Rezultat?
Lokalne vlasti izbjegavaju projekte koji premašuju prag za javnu nabavu i umjesto toga zagušuju gradski proračun s poplavom projektića od 80% jednostavnih nabava. Za perspektivu, tri takva projekta lako dosegnu 100.000 eura, a dnevno se bez puno muke potpiše desetke takvih ugovora. Brzo, diskretno i bez puno pitanja – savršeno za bilo kojeg gradonačelnika koji želi “efikasno” skuriti milijune.
Šlag na torti?
Grad Rab nema niti centraliziranu evidenciju narudžbenica. To znači da svatko može naručivati što god poželi, sve dok je vrijednost ispod praga za jednostavnu nabavu. I dok si je dobar s gradonačelnikom, jer on potpisuje. Kad se zbroje sve te sitne nabave, dobivamo mozaik „genijalne improvizacije“ u kojem grad rastače milijune u nevidljive projekte. I tako, umjesto gradskih projekata vrijednih divljenja, dobivamo hrpe idejnih projekata, studija, mišljenja na papiru, feštice po ukusu vladajućih i trc-mrc radove s betonom u kojem ima premalo cementa, koji zajedno i sustavno koče ozbiljan razvoj.
Mali bogovi i veliki problemi: zašto Rab stagnira
Koliko je čudno da se postotak javne nabave ne povećava godinama? Pa, vrlo. Teško je vjerovati da u cijeloj općini nema dovoljno stručnih osoba za provođenje javne nabave. Efikasnost možda nije jača strana gradske uprave, ali teško je očekivati učinkovitost od ljudi koji rade pod autokracijom „malih bogova“ – lokalnih vladara koji se obrušavaju na zaposlenike za svaku sitnicu. Dok se pravi problemi ignoriraju, oni rješavaju samo ono što privuče pažnju javnosti. I to samo kad im je pritisak nesnosan – a obraz im je poput potplata, što znači da ih ionako nije briga.
Nedostatak efikasnosti je privid. Kad je potrebno, papirologija koja obično traje mjesecima rješava se čudom za jedan dan. Ponekad čak i vremeplovom, ako situacija to zahtijeva.
Stanje uprave, međutim, nije slučajna posljedica nesavršenog sustava, već odraz kaosa jedne osobe koja njome upravlja. Nema tu opravdanja – birao se za ulogu i znao je u što se upušta.
Nitko ne tvrdi da su „oni prije“ bili bolji – dapače, oni su zaslužni za grobarski posao na otoku Rabu. Sadašnji vođa, na jednak način, nastavlja zakopavati grad svojom nesposobnošću. Ne radi se ovdje o političkim igrama ili pokušajima rušenja vlasti. Realno, alternative su ili jednako loše ili se još nisu dokazale. Iluzije o spasitelju nisu potrebne, ali to ne znači da trebamo trpjeti još 25 godina istog kaosa.
Jer nedopustivo je da povijest stagnacije i politikantskog lupetanja nastavi dominirati Rabom. Ako se ne mogu riješiti ni banalni problemi poput nekretninskih obnova, kako onda očekivati bilo kakav napredak? Ako male bogove nije briga, možda bi građani trebali početi brinuti za sebe – jer Rab očito nema vremena za još četvrt stoljeća „sitnih popravaka.“
Grad pod skelama i vlast pod iluzijama
Može li gradonačelnik i njegova kratkovidna uprava zamisliti kako u tuđim očima izgleda jedan od glavnih gradskih trgova koji godinama zjapi pod skelama? Vjerojatno ne. A i da može, vjerojatno bi odmah potražili način kako odgoditi rješavanje tog problema za još nekoliko mandata. No, izgled je samo vrh sante leda, nešto za one koji vole „plitke“ rasprave. Pravi problemi zajednice leže dublje, u potrebama koje zahtijevaju strateško razmišljanje – koncept očito pretežak za upravu koja ne može izaći iz petlje vlastitih besmislenih prioriteta.
Rabu ne treba „mid-level“ hotelski menadžer, iako bi se moglo reći da bi hotel pod vodstvom našeg gradonačelnika vjerojatno brzo bankrotirao. Možda se baš zato odlučio kandidirati za gradonačelnika – šanse za povratak u realni sektor vjerojatno nisu bile blistave. Naravno, njega na profesionalnost ne može natjerati ništa osim straha da će izgubiti fotelju. A izgleda da je čak i taj strah otupio nakon što je entuzijazam iz prvih mjeseci mandata ispario brže od ljetne kiše.
Gradonačelnik možda nije izmislio sustav jednostavnih nabava, ali nije ni prstom maknuo da ga promijeni. Profesionalnost? Zaboravite. Ambicija? Ni traga. Njegov mandat postao je studija opuštanja – zlatna godina bezbrižnosti koja je brzo zamijenjena letargijom kontinuiteta. Najveći grijeh ipak je što je ukrao nadu onima koji su za njega glasali vjerujući da može donijeti promjene. I ironija je da će mnogi od tih istih ljudi ponovno glasati za njega, ne zato što žele, nego zato što nemaju kvalitetniju alternativu.
I tako će Rab nastaviti svoju propast, potaknut iluzijom o nedodirljivosti vlasti koja nije sposobna riješiti ni najosnovnije zadatke. Dok dominira lažno samopouzdanje političkog kontinuiteta, Rab će sve više nalikovati na scenu iz “2001: Odiseje u svemiru” – majmune koji mlate po podu oglodanim kostima.