Ah, put do prosperiteta! Uvijek ga gledamo kao onaj neuhvatljivi horizont, onaj savršeni zalazak sunca koji nikako da stigne. I dok gledamo prema tom sunčanom obzoru, čini se da su naši koraci uvijek okrenuti u suprotnom smjeru. U proteklih trideset godina, imali smo prilike izgraditi institucije na čvrstim temeljima. Umjesto toga, zatekli smo se u raskošno uređenim prostorijama bez podova i zidova – u gradu koji više podsjeća na kulisu nego na stvarnost.

Naravno, nećemo se baviti imenima i licima jer su oni već dobro poznati. Tko je bio, gdje je bio i s kim je bio – to su misterije samo za one koji su živjeli ispod kamena. Mi ćemo, dakle, zagrebati po srži problema. No, prije nego što krenemo objašnjavati zašto smo ovdje gdje jesmo, bacit ćemo pogled na institucije koje su nas “vodile” u ovom smjeru.

Pa, ako je ikakva utjeha, izgleda da i put u propast zna biti dobar za rekord: Rapski čuvar uspio je uvesti tri članka u tjedan dana. Čudo!

Čini se da je došlo vrijeme ne samo za kronološko puko bilježenje, već za stvarnu sintezu događaja.

Perjanica Bika koji sjedi

Na trenutak ćemo baciti pogled na grad Rab. Rab je bio perjanica blagostanja, kulturni uzor, gotovo simbol prosperiteta na koji su se mnogi ugledavali. No, tužno je reći da je danas poput starog filmskog seta – puno kulisa, a malo stvarnog sadržaja. Primjerice, grad danas ima tek tridesetak djece. S takvim demografskim tempom, izgledno je da ćemo ubrzo imati više muzeja (Sic!) nego škola, više spomenika nego stanovnika. I dok Rab lagano izumire, gradska uprava se čini savršeno mirnom. Selo gori, a baba se češlja, rekli bi neki.

No, ne možemo im zamjeriti što su odlučili dotjerati izgled grada. Uostalom, ako već ne možemo zaustaviti egzodus, možda barem možemo napraviti jednu stvar: da sve to bar izgleda primamljivo. Ako nije moguće osigurati “život”, uvijek se možemo nadati da će prazne kuće i ulice izgledati dovoljno fotogenično za sljedeću turističku sezonu. Tako Rab postaje grad „s novom frizurom“, u kojem prostitutka koju svi jašu blista sjajem nove šminke. Unutrašnjost nas, nažalost, nije briga jer je sve svedeno na vizualnu privlačnost.

Parcijalne intervencije, nečinjenje, povremeno rezanje trake tu i tamo, sve su to doprinijeli stanju nakaznosti u kojem se danas nalazimo. Ovaj put u propast nije rezultat sile većine ili spontanog poretka, nego jednog tiho prešutnog pristupa institucija koje su, zapravo, odraz svih nas. Rab je danas poput sela u Slavoniji – bogat u detalju, ali u ukupnosti siromašan. Nekad uzor svima, danas nas svi pretiču.

Što se događa?

Izgleda da je vrijeme da krenemo u stvarno razumijevanje zašto Rab, kao i mnogi gradovi poput njega, propada. Nažalost, prvi korak prema toj istini vodi prema ogledalu.

Vjerovali ili ne, ovaj put propadanja nije samo lokalni eksperiment – mnogi su prije nas prošli istim stazama. Daron Acemoglu i James A. Robinson u svom djelu Zašto propadaju nacije (Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity, and Poverty) proučavaju upravo uzroke uspjeha i propasti društava i dolaze do jednog zanimljivog zaključka: institucije su ključne. Sada, naravno, znamo da je možda pretjerano uspoređivati čitave nacije s našim otokom, ali svejedno, bacimo pogled na teoriju. I kao što ćemo vidjeti, itekako ima smisla.

Prema autorima, postoje dvije vrste institucija: inkluzivne, koje stvarno uključuju građane u donošenje odluka i omogućavaju im da napreduju zajedno, i ekstraktivne, koje koriste društvene resurse samo za vlastitu korist, bez obzira na opće dobro. I gle čuda, otočke su institucije zadnjih trideset godina usmjerene upravo prema ekstraktivnom modelu! Odnosno, bolje rečeno, usmjerene su prema metodama koje u prvom redu štite interese onih na vlasti. Naši lokalni lideri s godinama su razvili vještinu da, bilo kroz apsolutnu šutnju ili kroz složene propise, očuvaju svoj status na tronu, daleko od kritika i želje za promjenom.

Natječaji su za budale

Jedan od najdomišljatijih načina na koji su to postigli jesu – natječaji. Da, natječaji, ti formalni, legalni kanali koji bi trebali osigurati transparentnost. U praksi, natječaji su postali svojevrsna lokalna „umjetnost skrivanja“ – obavijesti se ponekad prikrivaju kao lišće u šumi, a natječajna dokumentacija skriva se od pogleda građana, navodno izložena, ali samo u prostorijama gradske vijećnice (ili npr. u Ličkom Lešću i Lukovom Šugarju). Naravno, internet bi mogao ubrzati i omogućiti pristup svim građanima, ali ne, digitalna kopija natječaja u Rabskom svijetu očito je opasna.

Građani koji se drsko odluče uključiti i iznijeti primjedbe često nailaze na cijeli sustav odbojnog birokratskog čarobiranja. Umjesto da ih se ohrabruje, namjerno ih se obeshrabruje – kako? Tako što bi morali slušati objašnjenja od činovnika čiji je najveći dar govoriti puno, a ne reći ništa. Također, dokumentacija se često postavlja na relevantne stranice samo tjedan dana, kao da će netko zaista imati vremena reagirati, a zatim misteriozno nestaje čim vodi do zaključaka o sumnjivim postupcima ili koruptivnim radnjama.

Postoji i krajnji trik – natječaji koji trebaju mijenjati izgled i lice otoka skrivaju se do zadnjeg trenutka, i to baš onog kad su radovi već neizbježni. Na kraju, zaključak je nepogrešiv: rapski birokratski aparat djeluje kao perpetuum mobile koje postoji ne da bi građanima služilo, nego da bi od njih izvuklo sve što može. Rab je, čini se, „grad za ljude“ samo na papiru.

Barka na buže

Rab je, zahvaljujući ovom desetljećima utabanom putu institucionalne „skrbi“, došao do stanja stagnacije i propadanja. Kultura nepovjerenja i ogorčenja procvala je između uprave i građana; razumljivo, jer svaka prilika za dijalog već se unaprijed guši. Rabljani se, umjesto suradnji, prilagođavaju životu u klimi nepovjerenja prema vlastima koje bi trebale služiti njima.

Acemoglu i Robinson govore o povijesnim prijelomnicama kao šansama za institucionalnu promjenu i o tome kako je za zdravlje društva ključno podijeliti moć upravljanja. Povijest nas uči da, kad moć ostane u rukama nekolicine, pluralizam nestaje, a s njime i prosperitet. Na Rabu je, međutim, sve učinjeno kako bi se izbjeglo sve što bi moglo podsjećati na široku distribuciju moći. Nakon Domovinskog rata, Rab je uživao trenutak nade i obećanja napretka. No, ubrzo potom, u doba socijaldemokratske vlasti, moć upravljanja povukla se u uski krug privilegiranih i moćnih, pretvarajući otok u zatvoreni kazamat pod ključem stranačke vojske.

Od tog trenutka, svaka je politička promjena značila samo izmjenu tiranije – opozicija, kad bi se našla u poziciji, ponašala se identično, gurajući projekte u kojima su prioritet financijske konstrukcije i osobne koristi njezinih igrača. Kvalitetne prijedloge opozicije pozicija nije uvažavala jer bi time priznala slabost, dok bi nakon smjene pozicija slijedila iste destruktivne obrasce. Ciklička događanja o kojima Acemoglu i Robinson pišu poprimila su pakosnu prirodu – uistinu, ekstraktivne institucije Raba stvorile su začarani krug siromaštva, represije i stagnacije.

No, osim što guše pluralizam, ovakve institucije guše i inovacije. Inovacija je ključ dugoročnog prosperiteta, govore nam autori – a na Rabu su jedinu „inovaciju“ u proteklih trideset godina pokušali uvesti kroz projekt radne zone Mišnjak. Ona je trebala biti poligon za gospodarski razvoj, ali, kao i u mnogim pričama s Raba, čini se da je Mišnjak više služi kao narativ za javnost nego kao stvarni alat napretka. Investicija građana usmjerena u ovaj projekt nije dala rezultate – razlog? Vjerojatno zato što radna zona nije ni zamišljena da unaprijedi Rabljane, već da se od nje koriste oni koji su već uspjeli osigurati svoj dio.

Radna zona Mišnjak tako je postala sinonim za propust – umjesto da osigura prosperitet, Rab je bacila na koljena. Grad je plaćao radove javnim novcem, iscrpljujući lokalne resurse i sirovine koje su dalje prodavane prema ključu poznatom samo „izabranima“. Radna zona postala je opterećenje za zajednicu, ne samo kroz izravne troškove već i kroz gubitak potencijala koji nikada nije ostvaren. Kad se podvuče crta, priča o Rabu priča je o ekstraktivnim institucijama koje pod krinkom napretka generiraju samo daljnju stagnaciju – u projektu koji nije ostvario svoju svrhu, ali zato neumoljivo proizvodi troškove i razočaranje za Rab i Rabljane.

Oporba koja je nekada govorila o promjenama, danas je pozicija – i na krilima obećanja osvojila je vlast. Ta su obećanja bila glasna i puna nade: najavljivali su rješavanje starih problema, vraćanje otoka na put prosperiteta i konačno rješavanje pitanja koja su desetljećima opterećivala Rab. No, kao što već znamo, jedno je govoriti, a drugo djelovati. U stvarnosti, napravili su gotovo ništa, osim što su nastavili tradiciju zatvorenosti, pogodovanja i ulaganja koja ne samo da nisu pridonijela napretku, nego su otok ugurala u novi ciklus stagnacije i propadanja.

Jedan od najočitijih znakova tog propadanja jest odlazak mladih – stvarni, fizički odlazak budućnosti ovog otoka. No, dok gradska uprava, u maniri velikih govornika, ovaj egzodus pripisuje „trendovima u svijetu“, pitanje koje se nameće samo po sebi je što su učinili da to spriječe. Gdje su konkretne mjere za poboljšanje uvjeta života mladih, gdje su ulaganja u njihove ideje, mogućnosti i razvoj? Jesu li uopće pokušali išta poduzeti? Ako i jesu, rezultati tih pokušaja su, blago rečeno, nevidljivi. Nažalost, mladi ne mogu jesti kamenje kojim će uskoro obložiti gradsku rivu, niti se mogu nahraniti papirom s ispisanim „idejnim projektima“ koji postoje samo na razini izmaštanih planova.

Ponekad se ti projekti ipak realiziraju, ali po cijenu tolikih kompromisa da im ostaje jedva traga od izvornog smisla. Kompromisi se prave ne da bi pomogli zajednici, već da bi netko ostvario svoje poslanje na zemlji – ili, bolje rečeno, da bi osigurao nekoliko dodatnih bodova u mreži međusobnih interesa i pogodovanja. Izgradnja, preuređenja i planiranje koriste se kao mehanizmi koji proizvode efektne slike za sljedeću kampanju, no kad se sve zbroji i oduzme, rezultati govore sami za sebe: Rab, s napuštenim mladima i projektima na papiru, nastavlja kliziti prema stagnaciji, pod stalnom prismotrom onih kojima je održavanje trenutnog stanja u najboljem interesu.

Da vas nešto pitamo

Drage naše institucije i svi u njima, je li vrijeme da se svi zajedno zapitamo – jeste li vi svi skupa normalni? Umjesto da Rab korača prema napretku, kao brod bez kormila tone pod težinom samodovoljnih politika koje vas drže u sigurnoj, ali slijepoj rutini. Ovaj otok ne smije ići „u vražju mater“ jer, vjerovali ili ne, još uvijek ima nade. Zato, možda, vrijeme je da otvorite oči – i uši. Dajte ljudima prostora da se čuje i tuđe mišljenje; ne možete od Raba raditi instituciju otvorenog tipa koja služi isključivo vama!

Osnujte radne skupine za probleme koje očigledno sami ne znate riješiti. Ako je više od 80% od vas nesposobno (a svi znamo da jest), zašto ne uključiti one koji možda imaju nešto više stručnosti i želje? I prestanite ignorirati gradsko vijeće. Surađujte s ostalim strankama, jer Rab više nema vremena za vaša sitna prepucavanja. Rab propada – dok vi debatirate o „vizurama“, otok iz godine u godinu gubi ljude. Za koga su sve te vizure kad neće imati tko uživati u njima?

Što se tiče poduzetnika, pomozite im, ali bez pogodovanja i privilegija za vaše prijatelje. Nemojte im davati gradsku imovinu ili popuste za koje nisu zaslužni samo zato što imate s njima „posebne“ odnose. Omogućite poštenim poduzetnicima prostor da se razvijaju, da se otok pokrene kao živo poslovno središte, a ne da stagnira u mreži pogodnosti i pristranosti. Vratite Otvorenom učilištu njegovu edukacijsku ulogu jer Rab vapi za praktičnim znanjem i vještinama. I pomozite u povezivanju potreba u turizmu; inače će Rab završiti kao radno mjesto za isključivo stranu radnu snagu, dok domaći talenti bježe glavom bez obzira.

Prestanite se klanjati velikim gospodarstvenicima bez da ih zauzvrat obvezujete da nešto ulože natrag u zajednicu. Postoji razlika između suradnje i udvorništva, a ako doista želite koristi za otok, veliki subjekti to mogu ponuditi. Aktivirajte Udrugu iznajmljivača – ako im je primarna uloga samo glumiti sfinge, bolje ih je ukinuti. Oživite infrastrukturu u koju su do sada potonuli milijuni; nije samo na papiru sagrađena, neka se vidi i u funkciji!

Formirajte mješovita radna tijela u koja će biti uključeni poslodavci, udruge i predstavnici uprave. Potrebna je zajednička komunikacija za ključno pitanje – kako spasiti otok. Ukinite nered u gradskoj upravi; pitanje organizacije svi drugi su odavno riješili, nema izlike da ga vi ne možete. A što se identiteta otoka tiče, sjetite se, imali smo ga i prije. Nemojte ga zatrpavati praznim frazama – ljudi to prepoznaju, i ide im na živce.

I, najvažnije – bavite se stvarnim potrebama zajednice! Napravite te proklete vrtiće i pronađite sredstva za izgradnju stanova za liječnike, profesore i sve ključno osoblje. Imate nekretnine koje propadaju, ali kad bi se kvalitetno obnovile, mogle bi postati temelj za zadržavanje stručnih ljudi.

Počnite privlačiti ljude koji imaju znanje i žele unaprijediti Rab. Savjetnici, novi stručnjaci, svježa krv – sve je to prijeko potrebno otoku koji je postao „echo chamber“ gdje isti glasovi odzvanjaju iz birtija do ureda. Možda je vrijeme da barem jednom u 30 godina probate nešto drugačije.