Nakon što je prvotno najavljen tek parcijalni zahvat na uređenju nove rive, zadarski dinamični dvojac, predvođen neumornim Miljenkom Domijanom, odlučuje iznenaditi javnost i prezentirati rješenje koje sada obuhvaća znatno širi opseg nego što je prvotno bilo predviđeno. Ovo prošireno rješenje, predstavljeno u zimskom kinu, blagoslovio je i sam gradonačelnik Nikola Grgurić. S puno entuzijazma, objašnjava prisutnima da je riječ o ‘prijedlogu idejnog projekta’, što je, prema njegovom mišljenju, otprilike kao da vam netko pokaže fotografiju nečijeg umjetničkog djela i kaže: ‘Evo, ovako će to izgledati… možda… ako sve bude išlo po planu… i ako se zvijezde poklope.’ Naravno, poznavajući nas, odmah smo znali – kritika neće izostati. Je li netko stvarno pomislio da ćemo ovaj projekt gledati bez trezvenog odmaka?
Novi prijedlog uređenja rive: od parcijalnog zahvata do potpune transformacije
Arhitekt Marina projekta 2020 tako predlaže niz rješenja, čak i za one probleme za koje nitko prije nije ni pomislio da postoje, a kamoli da su ih službeno prepoznali kao stvarne poteškoće. Konačno rješenje spoj je „starog i novog“, upakiranog u steriliziranu predodžbu javnog prostora. Riva dobiva niz novih estetsko-funkcionalnih elemenata, no pritom se nameće ozbiljno pitanje njihove dugoročne uklopivosti, a neki elementi, ako se ne bude vodilo računa, mogli bi čak predstavljati i potencijalnu zdravstvenu ugrozu.
Tradicija i suvremenost u neizvjesnom suživotu
U povijesnom pogledu, Rab nikada nije bio statičan kada je riječ o uređenju gradske luke, pa stoga nećemo ponavljati priču o nastanku rive – jer, ruku na srce, ona je uglavnom već poznata. Novostvoreni prostor, dobiven nasipavanjem, grad koristi kako bi mogao odgovoriti trenutnim potrebama društva, pa tako potreba za vizijom nove rive nije nužno nešto što trebamo dovoditi u pitanje.
Podizanjem rive prema moru planira se ublažiti utjecaj plime na grad, ali problem denivelacije okolne površine pritom ne možemo ignorirati. Tradicionalno, mnogi gradski prostori povijesno imaju viši prag od uobičajenog, upravo radi zaštite od plavljenja morem. Ipak, predloženo rješenje uopće ne posvećuje dovoljno pažnje usklađivanju visine rive s objektima kojima bi ona trebala služiti. Istina, oslanjamo se na znanje arhitekta, ali ostaje pitanje – zna li on da se ovdje radi o gradu s višestoljetnom povijesti, gdje „nivelacija“ ima svoj duboko ukorijenjeni kontekst?
U tom duhu, arhitekt nudi zanimljivo, gotovo solomonsko rješenje ovog visinskog problema – povećava se pješački prostor, dok se istovremeno smanjuje prostor namijenjen za terase, što je potez koji donekle podržavamo, ali nam nije posve jasno kako će taj prisilni ustupak prihvatiti lokalni ugostitelji. Tko je, naposlijetku, važniji: vizualni identitet grada ili zajednica koja ga čini živim?
Prema količini prikazanih detalja očito je da se projekt radi u konzultaciji s lučkim projektima, no ostaje pitanje – zašto se pitanju ceste/šetnice pristupa tako kasno, kada su radovi na rivi već prilično odmakli? Promatrajući amaterski render iz ptičje perspektive, lišen fotorealizma i jedva prenosi osnovne elemente projekta, ulazimo u nagađanja i pokušavamo proniknuti u sitne detalje koje nam je omogućeno vidjeti.
Ambijentalna rekvalifikacija bedema: konceptualna svježina ili praktična noćna mora?
Ponekad se pitamo – moraju li arhitekti zaista smišljati nove izraze kako bi izgledali učenije i sofisticiranije? Možda je to, kako bi rekao netko ciničan, zato što su tijekom studija svaki dan prolazili pored onog čuvenog grafita na Arhitektonskom fakultetu koji jasno i glasno kaže: „Sajam taštine“. Ovog puta, da bi dodali novu dimenziju denivelaciji uz same zidine, arhitekti predlažu postavljanje kanala ispunjenog – pretpostavljamo – morem, što pretvara najstariji dio grada u mjesto gdje se „novo“ odmiče od „starog“.
Iako je ovo, moramo priznati, konceptualno zanimljivo, praktično je ovo rješenje u rangu s onom slavnom idejom bivšeg vijećnika koji je želio napraviti šetnicu na vrhu zida i naplaćivati ulaz, po uzoru na dubrovačke zidine. Problem je samo u tome što naš gradski zid nije širok tri metra, nego jedva pola metra. Šanse su velike da bi se taj kanal ubrzo pretvorio u neuglednu baru punu komaraca i žabokrečine. Na prikazima može izgledati kao zanimljiva ideja, ali iz stvarne, niže perspektive, teško bi uopće bio uočljiv.
S obzirom na to, čak podržavamo ideju da postavimo nekoliko klupa u blizini kanala – ako ništa drugo, da barem možemo sjediti i gledati kako turisti na romobilima upadaju unutra zbog neznanja da je tamo.
Nova najnovija Nova riva: od panoramskog platoa do mreža za zaljubljene
Iako je istina da novo rješenje rive ima ponešto zanimljivih detalja, ne možemo zažmiriti na sve njihove mane. Rad arhitekta poznat nam je iz sličnog projekta u Zadru, gdje se pješački pristup riješio rampama koje su, nažalost, postale prava klizališta čim bi pala ljetna kiša. Sjetimo se samo ljeta kada su pješaci doslovno letjeli preko tih rampi – neki na glavu, neki na stražnjicu, na sreću bez ozbiljnijih ozljeda.
Jedno od zanimljivih rješenja ovdje je i stepeničasti panoramski plato, koji je, nažalost, usmjeren u potpuno pogrešnom smjeru – prema betonskoj galanteriji Banjola, koja nije baš primamljiva vizura. Jedino ako netko snažno okrene glavu udesno, možda će uspjeti ugledati Školjić i more, no postoji opasnost da ćemo zbog toga uskoro biti poznati kao „Rab – otok ukočene vratne kralježnice“.
Lukobran, u ovom rješenju, nestaje jer se riva nasipava do njegove gornje kote, a cijela ta cjelina s rampom i malim platoom postaje pristupna točka za katamaranske mreže, na kojima će se, romantično zamišljamo, parovi (npr. Domijan i Butković) moći držati za ruke i gledati zvijezde. Ipak, koliko će to biti sigurno pitanje je za sebe, budući da kroz te mreže lako može pasti smeće, a sigurnost nogu na tim mrežama mogla bi biti upitna. O čistim mrežama nakon prvog juga i da ne govorimo.
Naš prijedlog? Da arhitekt provede barem jednu zimu na Rabu kako bi se bolje upoznao s lokalnim uvjetima prije nego što predloži rješenja koja djeluju kao da su, najblaže rečeno, odvojena od konteksta.
„Markantunov oblak“: funkcionalnost u oblačnom tonu
A sad dolazimo do glavnog estetskog i funkcionalnog paradoksa nove rive, koji su projektanti nazvali „Markantunov oblak“. Ovo „skulpturalno“ čudo smješteno je na središnji dio rive, djelujući poput monumentalne sjenice, ali njegova funkcija ostaje enigmatična. Estetski ne donosi značajan doprinos vizualnom dojmu rive, kao da je postavljen tek toliko da popuni prostor, a funkcionalno… pa, recimo samo da će većinu sjene bacati na nepostojeće prolaznike.
„Oblak“ bi navodno trebao pozivati na okupljanje pod sobom, no nema stabala ni prirodne topline koje takva mjesta obično prizivaju u kulturi okupljanja. Ispod stabala su se okupljali mudraci i starješine, seljaci i radnici, pripovjedači i zaljubljeni, da rasprave, da pripovijedaju, da se opuste. Markantunov oblak, pak, djeluje kao sterilni simbol tih okupljanja bez ijednog pravog korijena – svojevrsno arhitektonsko apstraktno drvo bez duše. Izgleda da će ovdje jedini „okupljeni“ biti galebovi i pokoji prolaznik koji traži zaklon od kiše.
A sada i bonus: navodno je oblak „prenosiv“ i lako uklonjiv u slučaju potrebe. Ipak, čini se da uopće neće biti potrebno čekati da ga se službeno ukloni – jedan jači udar bure već bi mogao učiniti svoje. Naš oblak u trenu bi mogao završiti na Pagu, a u jačim naletima vjetra možda i na Kornatima, gdje bi se mogao savršeno uklopiti među osamljene borove.
Podizna postolja za samostrele: vizija gradske obale s tragičnim pomakom
Novi projekt predviđa i određeni broj podiznih postolja – konstrukcija koje, barem prema riječima arhitekta, imaju „poseban utilitaristički karakter“. I premda bismo voljeli znati što bi ta postolja doista trebala predstavljati, na pamet pada samo jedna slika: mjesto na kojem bi se, u nekom suludom scenariju, održavalo gađanje u metu. I to, zamislite, ni manje ni više nego na glavnoj šetnici. Jer, ako ćemo slijediti ovu ideju do kraja, mogao bi to biti pravi renesansni element nove rive – možda čak i otvoren za turiste željne „autentičnog“ doživljaja!
Romantično zamišljeni parovi u visećim mrežama već sada mogu odahnuti – sigurnost će im dodatno garantirati rapski samostreličari. Taman kad se oslobode stresa visokih troškova i težine veza, novo će ih uzbuđenje zateći dok uživaju u pogledu, preskačući nadmorski i nadzvučni let ispaljenih strelica duž rive. Poštovani arhitekt očito nije imao problem s time da usmjeri rivi dozu adrenalina i romantike u jednome.
Summa summarum: Nova riva kao poligon za padove, istegnuća i prostrijelne rane
Prema svemu što je prikazano, buduća Nova riva postaje sve osim sigurnog i mirnog mjesta za šetnju. Potencijalne opasnosti za slučajne prolaznike, posjetitelje, pa čak i za one rijetke entuzijaste u visećim mrežama, uključuju cijeli niz mogućnosti za ozljede – od padova s klizavih rampi, preko ukočenja vrata zbog nepravilno postavljenih platoa, pa sve do slučajnih susreta s „utilitarističkim“ postoljima za samostrele. Dodamo li tome još i neočekivane letove Markantunova oblaka po burama i njegov simbolički (ne)značaj, jasno je da nas čeka prava urbana avantura.
I na kraju – pitanje cijene: jesmo li zaista dobili nešto vrijedno za novac?
Naravno, sve ovo koštat će nas mnogo više nego što bismo voljeli. Cijena projekta svakako je visoka, a kako to obično biva s javnim projektima, cifre često izmaknu kontroli. No, u kontekstu koristi za zajednicu, ovo bi ulaganje imalo smisla kada bi donijelo stvarnu vrijednost. Arhitekt je možda imao u vidu veličanstvenu ideju, ali ono što smo dobili jest niz estetski i funkcionalno upitnih rješenja koja ne nude ni sigurnost ni ugodu.
Ostaje otvoreno pitanje je li ovo sve trebalo biti osmišljeno u duhu dugoročne koristi ili smo ipak ostali negdje na pola puta – u nekoj maglovitoj ideji koja je zaglavila između futurističkog sanjarenja i praktične potrebe za obnovom prostora.
Opći prostor šetnice: između sterilnosti i minimalističke monotonije
Prostor šetnice, prema arhitektonskom rješenju, izgleda kao da je netko uzeo gumicu i korektor te pažljivo obrisao svaki trag života. Površine su bijele i čiste do savršenstva – do te mjere da se stječe dojam kako će kretanje biti dopušteno isključivo onima u savršeno bijelim odijelima, kako bi se očuvao sklad prostora. Šetnica, sterilna i lišena svakog traga nesavršenosti, postaje gotovo meditativan, ali ujedno i pomalo sablastan prizor.
Arhitekti su minimalističku monotoniju „razbili“ odmorištima s nadstrešnicama koje bi, prema njihovim zamislima, trebale pružiti odmor i hlad. No, promatrajući dizajn tih nadstrešnica, čini se da će one ljeti nuditi više nalikovanje mikrovalnim pećnicama nego ugodnim zaklonima. Ideja nadstrešnice koja ne nudi hlad izaziva osjećaj ambijentalnog minimalizma s primjesom ironije, dok prolaznici traže osvježenje koje izostaje.
Da bi dodatno pojačali sterilnost, šetnica je vjerojatno zamišljena upravo takva – čista, stroga i nenametljiva – kako bi naglasila monumentalnost i kontrast okolnih gradskih zidina. Ipak, ovakav pristup ostavlja dojam da je prostor izgubio duh i toplinu koju bi donijela poneka razigranija intervencija.
Manipulacija prometnicama: estetski prikaz vs. stvarnost
Šetnica također sadrži elemente koji su stvoreni s jasnim estetskim namjerama, ali s upitnim praktičnim efektom. Prometne površine su prikazane svijetle i čiste, no stvarnost je nešto drugačija. Poznato je da je asfaltiranje dosada bila glavna metoda održavanja cestovne infrastrukture, no ovaj se materijal u prikazima gotovo sakralno „izbjeljuje“. Takva bijela prometnica izgleda elegantno na arhitektonskom prikazu, no pitanje je hoće li u stvarnosti izdržati promet i svakodnevnu uporabu. Svijetlo tehničko rješenje zasigurno djeluje privlačno, no postavlja se pitanje je li i ostvarivo bez kompromisa u praktičnosti i održavanju.
Unificirani suncobrani i reakcija ugostitelja
S druge strane, unificirani suncobrani donose pozitivnu promjenu za vizualnu koherentnost prostora. Uklanjanjem šarenih suncobrana i zamjenom jedinstvenim dizajnom, šetnica bi mogla postići dojam elegancije i reda. No, pitanje je kako će na ovo reagirati ugostitelji koji su, po trenutnim pravilima, imali slobodu postavljanja vlastitih nadstrešnica u skladu sa svojim estetskim preferencijama i često s visokim troškovima.
Ova promjena, koja možda donosi vizualno skladniji dojam, mogla bi izazvati različite reakcije među ugostiteljima. Hoće li svi s oduševljenjem prigrliti ovaj prijedlog ili će ga doživjeti kao još jednu nametnutu estetsku intervenciju bez stvarnog benefita za svakodnevne posjetitelje šetnice i njihove goste? Reakcija je teško predvidiva, no sigurno će biti tema rasprava u lokalnim kafićima, možda čak i pod ponekom od novih unificiranih nadstrešnica koje će sada krasiti šetnicu.
Ovaj prijedlog nove šetnice, s bijelom sterilnošću, minimalističkim odmorištima i unificiranim suncobranima, mogao bi izmamiti aplauze arhitektonskih entuzijasta, ali ostavlja upitnik iznad korisnosti za zajednicu i svakodnevne prolaznike. Arhitektura svakako može izazvati emocije – pozitivne, ali i one manje entuzijastične – i pitanje koje se nameće je: hoće li sterilna elegancija i apstraktna vizija opravdati astronomske troškove, ili će ostaviti dojam prostora koji je izgubio život u potrazi za idealnom formom?