Projekt prometnog uređenja u Rabu donosi distopijske elemente poput automatizirane garaže i sterilnih struktura, dehumanizirajući javni prostor. Novi šator na glavnom trgu i druge improvizacije spuštaju urbanu estetiku na razinu ruralne zabave. Prometna rješenja zanemaruju stvarne potrebe pješaka i riskiraju sigurnost posjetitelja, dok razni estetski elementi poput hladnih nadstrešnica i sterilne šetnice smanjuju ugodnost prostora. Projekt ostavlja dojam improvizacije i podizanja privremenih rješenja koja ne odgovaraju dugoročnoj slici, dok se Rabljani sami moraju suočiti s posljedicama ovakvog planiranja.
Mi smo Borg: grad kao prostor za parkirališta, geometrijska tijela i distopijski dizajn
Problemi s parkirališnim mjestima u gradu odavno su izvor prijepora među stanovnicima, a sada naš „mehanički Turčin“ Domijan, u suradnji s arhitektima, donosi rješenje – mehaniziranu garažu na mjestu bivšeg hotela „Slavija“. No, ovo nije obična garaža; radi se o visokotehnološkom objektu koji automatski preuzima i pohranjuje vozila, bez imalo topline ni osobnosti. Garaža nalikuje prijetećoj kocki, nekoj vrsti mračne zgrade tajne policije iz distopijskog filma, svojevrsnom urbanom monolitu koji pritišće okolinu svojom hladnoćom i beživotnom funkcionalnošću.
Dok su neki možda očekivali inspiraciju u živopisnim i organskim formama à la Hundertwasser, dobili smo čisti hommage Louisu Sullivanu i njegovom principu „oblik prati funkciju“ – kao da je garaža projektirana isključivo da utjelovljuje svrhu i ništa više. Svojom kubističkom formom savršeno se „uklapa“ uz obližnju zgradu bivšeg Supermarketa, što, nažalost, nije kompliment. Naprotiv, označava nastavak trenda pretvaranja javnog prostora u sterilna geometrijska tijela koja malo koga nadahnjuju.
Interpolacija nove strukture u gradsko tkivo nije u razini recimo bečkog Muzeja za modernu umjetnost. Ovaj projekt više podsjeća na skladišni terminal na Brajdici nego na zgradu koja se nalazi usred povijesnog centra. Funkcionalna, ali bezosjećajna, ova garaža pružit će smještaj za dovoljan broj vozila, no taj luksuz rezerviran je za stanovnike povijesne jezgre grada i posebnu kastu – djelatnike gradske uprave. I jedni i drugi, čini se, pate od svojevrsnog „urbanog invaliditeta“ – ne fizičkog, nego psihološkog, jer ovise o vozilima i prostoru za parkiranje kao o osnovnoj životnoj potrebi.
Visoka cijena tehnologije i dehumanizirajući učinak
Nitko, međutim, ne spominje cijenu ove tehnološke egzibicije, koja bi se, prema procjenama, mogla popeti na vrtoglavih 3 do 5 milijuna eura. U međuvremenu, neposredno uz garažu pojavile su se kružne nadstrešnice koje podsjećaju na simulaciju drveća u 3D printu, dodatno dehumanizirajući ionako ogoljeni prostor pored stvarnih stabala. Takve umjetne konstrukcije ne pružaju ni hlad ni atmosferu prirode, već izgledaju kao da su tu postavljene da namjerno naruše ugodu i stvore suptilno nelagodan ambijent, kao da arhitekt želi utjecati na posjetitelje da se osjećaju lošije u blizini.
Nedugo zatim, Lučka uprava najavljuje gradnju novih vezova za plovila, što dodatno mijenja sliku grada. Tako će Rab postati gotovo luksuzni dodatak marini nautičkog turizma, umjesto da marina bude ugodno proširenje grada. Ono što je nekad bilo živo gradsko središte postaje prilagođeno prvenstveno turistima i nautičarima, dok lokalni stanovnici ostaju promatrači transformacije svog grada u mehanizirani prostor bez duše i topline.
Grad ili set za distopijski film?
Sve u svemu, čini se da svaki novi projekt sve više vuče grad prema distopijskom urbanom krajoliku, gdje prevladavaju beživotna geometrijska tijela, mehaničke garaže, metalne nadstrešnice i betonirane šetnice. Atmosfera prirodnog, ljudskog i povijesnog ustupa mjesto robotiziranim rješenjima koja naglašavaju hladnu funkcionalnost i tehničku preciznost – no za koga? Pitamo se, donosi li ovakav smjer arhitektonske modernizacije stvarnu korist zajednici ili je, poput prijeteće kocke-garaže, tek podsjetnik na moćan, ali bezosjećajan mehanizam koji upravlja budućnošću grada bez obzira na volju njegovih stanovnika.
Selo moje malo: Varoš pod šatorom i ruralizacija urbanog prostora
Koja bi to seljačka svetkovina nad ostavštinom predaka bila bez šatora na glavnom gradskom trgu? Dok drugi europski gradovi možda koriste bečke staklene paviljone kao moderna okupljališta, na Rabu takav luksuz nitko nije tražio. Umjesto sofisticiranog, prozračnog prostora, arhitekt je za naš grad pripremio ono što najbolje odgovara njegovoj viziji za Rab 2030. – sterilizaciju obale i ruralizaciju urbanog.
Šator koji sada stoji na trgu epitom je montažne građevine najnižeg ranga – nešto što ne odaje počast povijesti ni građanima, nego samo podcrtava srozavanje gradskog života. Sama normalizacija šatora kao mjesta za održavanje gradskih zabava simbol je vremena u kojem se Rab nalazi na dnu civilizacijske ljestvice. Šator na glavnom gradskom trgu postao je simbolom primitivnih, polu-ruralnih sredina gdje se zajednica zadovoljava povremenim zabavama koje mirišu na proliveno pivo i znoj, kao da su bačene usred seoske fešte.
Ova situacija ne govori samo o komforu, već o stanju duha zajednice koja ne želi ništa bolje. Šator se tako nameće kao arhetip mentaliteta koji dopušta degradaciju prostora i oživljava sliku poljane prije nego urbanog središta. Rab ovime postaje pozornica za prizore koji više pristaju stočnoj pijaci nego povijesnom trgu – prostor u kojem odjekuju zvukovi harmonike, miris roštilja i prolazna veselja, dok su stvarne kulturne vrijednosti ostavljene po strani.
Je li ovo budućnost koju želimo za Rab? Ili samo simbol trenutka u kojem su grad i njegov identitet pretvoreni u kulisu seoske fešte koja ne nudi ništa više od privremenog užitka u prolaznim senzacijama, na uštrb nekadašnjeg urbanog sjaja i identiteta?
Prometna regulacija: prijedlozi i (ne)realnosti gradske infrastrukture
Prva stvar koju će primijetiti svaki izvježbani promatrač jest da u cijeloj prometnoj slici nedostaje ključni element – hotel „Istra“. Bez ovog, već sada propalog projekta, teško je uopće započeti ozbiljnu raspravu o prometnim rješenjima. Naime, hotel „Istra“, srušen prije nekoliko godina s namjerom gradnje modernog nasljednika, sada predstavlja samo sablasnu prazninu, jer su radovi obustavljeni, a pitanje njegove gradnje još uvijek visi u zraku. Ako bi se hotel uopće počeo graditi u dogledno vrijeme, to bi sigurno utjecalo na sada predloženu prometnu regulaciju, koja izgleda kao da se pravi bez ključnog elementa na terenu.
Među retro inovacijama nalazi se povratak rampi za regulaciju prometa, ovoga puta u automatiziranom ruhu. Kao da se povijest vraća u krug, samo uz modernizirani dodatak. No, na ovoj crti rješenja nailazimo i na ključno pitanje – kako povezati šetnicu koja vodi od hotela „Padova“ preko nogometnog igrališta Blato do škole, s dijelom šetnice koja spaja područje od stare policijske postaje do lokacije bivšeg hotela „Istra“? Pristup pješacima ostaje trnovit; obitelji s malom djecom i kolica prisiljeni su hodati kroz prometno parkiralište nasuprot škole, boreći se s vozilima na svakoj krivini. Posjetitelji bi se svakako mogli pitati zašto im je dolazak do samog srca grada tako nespretno omogućen.
Jedna od mogućnosti za rješavanje ovog problema mogla bi biti otkup parkirališta te njegovo pretvaranje u pješačku zonu, s blagim i estetski obogaćenim prijelazima prema centru grada, čime bi se istodobno smanjio stres za pješake i „omekšao“ rub lučkog područja. Alternativna opcija bila bi nasipavanje dijela lučkog područja kako bi se fizički spojile dvije ključne šetnice, stvarajući nesmetan i atraktivan put u grad.
Pozitivno je što arhitekti, razmišljajući o budućnosti, predlažu korištenje električnih vozila za prilaz centru, čime bi se smanjilo onečišćenje i poboljšalo iskustvo posjetitelja. No, kada se pogledaju ukupni prijedlozi, jasno je da su predložena rješenja samo blago modernizirana verzija prijašnjih modela prometne regulacije. Iako arhitekti donose neka osvježenja, još uvijek nema rješenja koja bi bitno utjecala na stvarne poteškoće s kojima se grad suočava – nedostatak stvarne pješačke povezanosti, infrastrukture koja olakšava kretanje, te prostora koji doista olakšavaju dolazak i boravak u povijesnom srcu grada.
Zaključak
Nažalost, idejni projekt koji nam je predstavljen nije ispunio očekivanja, a pred nama je još dug put ka pronalaženju stvarnog i pozitivnog rješenja za grad Rab.
Umjesto inovativnog i funkcionalnog rješenja, dobili smo popis proizvoljnih ideja i fragmenata, pokušaj sastavljanja niza koncepata koji na kraju ne stvaraju koherentnu cjelinu, već samo nakupljaju nove slojeve vizualnog i funkcionalnog šuma na već kompleksnom prostoru lučkog pojasa.
Projekt pokušava riješiti probleme kojih zapravo nema, dok u isto vrijeme zanemaruje stvarne, akutne potrebe grada i njegove obale. Čini se da ovaj koncept više predstavlja nečiju osobnu viziju prostora, umjesto da odgovara specifičnim potrebama i povijesnom značaju Raba. Gradski proračun, za razliku od papira, ne može podnijeti još jedno luksuzno rješenje koje u konačnici ne zadovoljava praktične zahtjeve.
S druge strane, hvalimo inicijativu kao podlogu za nadahnuće i otvorenu raspravu – na što poziva i skupina entuzijasta koja se odazvala predstavljanju projekta. Ipak, turobna je činjenica da se okupilo jedva pedesetak ljudi.
Gdje je ta ljubav prema Rabu? Gdje je ona strast koja se uvijek spominje, ta povezanost s domovinom koja uključuje sve aspekte naših života, prošlosti i budućnosti? Taj apatični odnos prema razvoju grada može se opisati samo kao neko busanje u prsa koje na kraju ne znači ništa osim prolivenog truda.
Unatoč nepotpunom rezultatu, Domijan, bez obzira na godine, i dalje ulaže izniman trud, dok se ostali prave pametni i ne rade ništa.
Kada će doći trenutak kada će se prestati zatvarati oči pred stvarnim izazovima i kada će Rabljani doista shvatiti da odgovornost za budućnost grada leži na svima nama? Kroz ovakve projekte, koji su više manifestacija promašenih ideja nego stvarnih rješenja, ta odgovornost ostaje nesvjesno prebacivana na leđa onih koji vjeruju da je Rab samo nekoliko koraka daleko od stvarnog napretka.
No, kad ćemo konačno shvatiti da do tog napretka vodi samo iskren rad, dijalog i stvarna ulaganja, ostaje pitanje na koje ćemo morati odgovoriti – i to uskoro.