Prošlo svršeno vrijeme ili “tempi passati” mogu karakterizirati dvije pojave. Možda smo nostalgični za lijepim vremenima u kojima je bilo bolje i koja se vjerojatno neće ponoviti. Možda je nastupilo olakšanje jer nam je u minulim vremenima bilo teško i nadamo se da se neće nikada ponoviti. A možda je jednostavno sve plod naše mašte u kojoj obitavamo da bi olakšali nemoć jer ne možemo utjecati na daljni tijek događaja.

Romantična prošlost u kojoj je bilo samo dobrih stvari

Povijest možemo promatrati u skokovima koji nam odgovaraju narativu: možemo se vratiti tridesetak godina unatrag prije izbijanja Domovinskog rata, osamdesetak u doba nakon Drugog svjetskog rata, stotinu godina između dva svjetska rata; ili arbitrarno, nekoliko stoljeća u prošlost u doba srednjeg vijeka.

Gdje god otišli u mislima, uvijek ćemo se truditi usmjeriti pažnju na ono dobro. No je li uistinu sve bilo tako divno?

Povijesno tkanje

U gradu Rabu je od Rima pa sve do unatrag par desetljeća postojala kičma tadašnjeg otoka. Sastojala se od državnih institucija, umjetničkih i zabavnih sadržaja te raznoraznih obrta koji su služili potrebama svakodnevnog života. Najposjećenija gradska lokacija izvan zidina bila je gradska tržnica (pjaca), prvenstveno iz dva razloga – ljudi u gradu i okolici moraju svaki dan jesti, a poljoprivrednici i ribari moraju negdje prodavati svoju robu da bi mogli preživjeti.

Zbog urbanizacije koja datira još s počecima prvog stoljeća, stanovnici grada nisu bili ni u potrebi ni u mogućnosti uzgajati vlastitu hranu u dostatnoj mjeri. Nisu ni trebali jer su uspostavili dva povijesna odnosa od kojih je preostao samo onaj humaniji. Naime, oni su bili vlasnici zemlje na cijelom otoku.

Prvi je bio feudalni, u kojem je postojala jasna podjela na one koji su vlasnici zemlje (plemstvo i svećenstvo) i one koji tu istu zemlju obrađuju (seljaci i kmetovi). Zvao se još i kolonat, a bio je karakterističan za područja pod Mletačkom republikom. Njegovi počeci sežu od sloma rimskog carstva pa sve do agrarne reforme u prvoj Jugoslaviji.

Agrarna reforma Kraljevine SHS bila je način da se dokrajče feudalni odnosi, i to pogotovo s veleposjednicima koji su bili vjerni stranim vladarima. Tom im je prilikom sa i bez odgovarajuće naknade države oduzeta zemlja i poklonjena lokalnom seoskom stanovništvu.

Provedba reforme nije bila dobra zbog politizacije i političke nestabilnosti. Bila je to kombinacija revolucionarnih i demagoških mjera, prava i izuzimanja preko veze s kreativno tumačenim propisima (Na što nas to posjeća?, op.a.). Na kraju je skoro sva obradiva zemlja prešla u ruke seljaka/zemljoradnika čije potomstvo dan danas uživa tu povlasticu.

Tu sada možemo govoriti o drugom nastalom odnosu, onom trgovačkom, u kojem su ti isti seljaci i zemljoradnici počeli za naknadu nuditi svoje proizvode stanovništvu grada. Nakon reforme u gradu više ne obitavaju plemići i bogataši nego njihovi razvlašćeni potomci i pokoji novopridošli obrtnik. Gradske palače su ispražnjene i u njih su se uselili imućniji došljaci koji su na početku dvadesetog stoljeća imali nekakvu ulogu u održavanju strukture gradskog života grada Raba.

Evolucija društva

Ovdje možemo uočiti prvu razliku između prošlih vremena i današnjice na čemu možemo graditi dobar dio daljnje priče. Stanovnici u gradu su bili: prvo plemići i zemljoposjednici, a zatim građani, mahom trgovci, obrtnici i činovnici sa svim odlikama gradskog života. S druge strane, od neolitika do nedavno, stanovnici izvan grada imali su razne načine komplementarnog sudjelovanja kroz primarne djelatosti: uzgoj stoke, voća i povrća, ribarstvo, dopremanje drveta za ogrjev, pletenje košara i slično.

Do dolaska turizma, sve izvan grada bilo je bezvrijedno, ili je vrijedilo koliko je vrijedila košara puna povrća. Čak i nakon agrarne reforme živjelo se teško jer nije bilo velikih mogućnosti niti tržišta kakvog ga poznajemo u današnje vrijeme.

Dolaskom turizma i globalizacije počela je radikalna izmjena lica otoka. Sva ona zemljišta uz more koja su služila za uzgoj vinove loze preko noći su narasla u vrijednosti nekoliko stotina puta. Rapska zlatna groznica mogla je otpočeti. Odjednom je svaki kvadrat zemljišta postao je primamljiv za gradnju smještajnih kapaciteta. Sve se krenulo razvijati u smjeru privlačenja što većeg broja ljudi na otok, ne mareći pritom za popratnu infrastrukturu. Preko noći buknula su naselja koja u svakom trenutku mogu smjestiti više desetaka tisuća ljudi.

Zbog prirodnih ljepota Raba tako nešto nije bilo teško ostvariti bez previše truda. Bilo je dovoljno tiskati brošure sa slikama prirodne ljepote uvala iz zraka i na naslovnicu staviti četiri rapska zvonika, djelo plemića iz prošlosti koje su gradili njihovi sluge.

Plemići kao ukrasi za bor

Postoji nepobitna činjenica, a ona glasi da su grad Rab izgradili plemići i svećenici. Plemići su izgradili palače, a zajedno sa svećenstvom su donacijama izgradili sakralnu arhitekturu po kojoj je Rab svjetski poznat svugdje, osim na Rabu. Učinili su to prema vlastitom nahođenju i to od novaca koji im je po pravu vlasništva pripadao, a vrijednost su stvarali oni koji su bili njihovi vazali, korisnici odnosno najmoprimci njihove zemlje.

Obzirom da je struktura tadašnjih ulaganja bila pretežno usmjerena na trajna dobra, gradili su grad i učinili ga vrijednim divljenja. Ostatak novca koristili su za obrazovanje i putovanje po svijetu, kako ne bi bili zaostali kao njihovi podređeni. Time su u njihovim očima imali status bogova i nikako nisu mogli biti jednaki u moralnom shvaćanju tog vremena. Njihovi podanici su za to vrijeme žuljevite ruke odmarali nekoliko puta godišnje na trodnevnim svetkovinama, a nakon toga su se vraćali natrag u zajedničku prostoriju, kamenu kolibu u kojoj su spavali zajedno s cijelom obitelji i pokojom domaćom životinjom. Tako nešto ne zvuči naročito popularno.

Strahujemo također da, kada bi u današnjem kontekstu, u okviru neke od manifestacija pokušali vjerno i ispravno prikazati to isto plemstvo u onda bi općeniti stav prema takvim kulturnim manifestacijama bio negativniji nego do sada. Fešte su bile metoda za opuštanje seljaka kruhom i igrama (Primijetimo i tu paralele.,op.a.), u smislu privida da su jednaki kao njihovi gospodari.

Plemstvo i svećenstvo su po naravi odnosa bilo izravni neprijatelj tadašnjeg seoskog stanovništva, i u tome nije bilo mnogo pozitivnih nota. Vjerojatno danas ne bi blagonaklono gledali ni na figuru Markantuna de Dominisa koji svoj prosvjetiteljski put može zahvaliti nebrojenim rapskim seljacima od kojih je ekstrahirao naknade za najam zemlje.

Možda je to razlog animoziteta prema njegovom liku i djelu da ne zaslužuje muzej?

Letimičnim pogledom na manifestacije kojima današnji Rabljani obilježavaju sjećanja na povijest ne možemo reći da je dobro shvaćena povijesna uloga plemstva i svećenstva u razvoju grada. Plemstvo i svećenstvo je opisano na razini karikature bez nekakve stvarne uloge. Ono se formalno prikazuje u obliku kostimiranih odličnika, a pretežno ga impersoniraju osobe koje danas vrše nekakvu vrstu odgovorne društvene funkcije. Recimo to na način, da je biti prikazan kao vlastela povlastica onih koji to mogu, iako to nema nikakve veze ni s ulogom ni s poviješću plemstva.

Rapska fjera, kostimirana priredba o navodnoj uključenosti stanovnika Raba u povijesnom odnosu sa San Marineškim obilježjima je reinterpretacija onoga što je moglo biti u tom dobu. Možemo je učinkovito podijeliti na tri glavna elementa; prikaz plemića, prikaz vojnika i prikaz seoskog stanovništva. Zanemariti ćemo komercijalni aspekt te priredbe i koncentrirati ćemo se na to što ona govori drugima o Rabu i njegovim precima.

Utvrdili smo da su plemići u njoj beznačajni i da ne odražavaju stvarnu sliku ni utjecaj. Prikaz vojnika je sveden na imitaciju sanmarineškog turnira u kojem onaj koji pogodi centar mete dobije pehar i može biti ponosan na sebe. Ostaje nam prikaz seoskog stanovništva koji je djelomično najtočniji jer prikazuje isto stanje kroz više stoljeća postojanja.

Izgledom je skoro pa povijesno točan, od morfoloških karakteristika pa sve do načina odjevanja. Prikazane su povijesno točne radnje u kojima učesnici vrše neku vrstu usluge za one koji to žele platiti. Postoji i međusobna razina natjecanja tko će proizvesti i prodati više suvenira ili prehrambenih proizvoda, sve pod okriljem autohtonosti proizvoda. Tako je, ne treba sumnjati da ti proizvodi nisu autohtoni jer potječu od rapskih ruku.

Povijesne kulise grada

Mjesto radnje za uprizorenje povijesnih događaja je grad, i to njegovi još relativno netaknuti djelovi. Uzmimo da gledamo na građevine kao na kulise, a onda promotrimo njihovu stvarnu vrijednost. Znači, prikazi povijesnog života grada Raba uključuju konzumaciju hrane na svim mjestima koja su za to prikladna. Vatre i baklje zašarafljene u kamene zidove gore kroz cijeli grad, dim crnike obavija sve kulturne znamenitosti.

Vjenčiće trava i lubenice moguće je kupiti ispred crkava, sladoled (Srednjovjekovni, naravno., op.a.) je moguće polizati na mjestu svake bitnije gradske palače, a to možemo prepoznati po grbu iznad vrata. Ako ožednimo možemo se okrijepiti ispod svake kulturne znamenitosti jer ispod svakog zvonika je najmanje jedna pipa koja poslužuje nešto hladno i tažeće.

Spustimo se s Pjacete bliže moru jer je poznato da su najveće vrućine u noćima uoči Sv. Kristofora. Tamo možemo vidjeti kako se tešu rebra za barku uz prikladnu vatricu, a redovi se protežu sve do ispod samostana. Da bi povijesni prikaz bio bolji i bliži svarnom vremenu koje prikazuje, sva mjesta usluge pokrivena su suhim palminim lišćem. Drugim riječima, i Nazaret bi se posramio ovakve raskoši, a kamoli jedan mali otok Rab.

Na kraju Gornje ulice, ispred i s desnog boka Crkve Sv. Marije, Vele crikve, na grobnicama plemićkih obitelji gore ognjišta tik ispod kipa zaštitnika otoka Raba Sv. Kristofora koji stoji na najskupljem komadu kamena u novijoj rapskoj povijesti, uprizorenog kako nosi djetešce Isusa kao što bi gusar na ramenu nosio papigu.

A sada zamislimo da se jedan takav srednjovjekovni festival odvija npr. u Barbatu.

Koliko bi bio velik njegov utjecaj i da li bi na jednak način gledali na njegov kvalitativni doprinos razvoju rapskog turizma?

Kada bi isključili pozadinu grada, kao kulturne i povijesne baštine, što bi zaista preostalo od tzv. Rabske fjere?

U kojem kontekstu bi mogli, sada trezveno i bez pomoći, sagledati od čega se sastoji kulturni doprinos i kome je taj doprinos namijenjen? Jesu li zbog njega veće vrijednosti npr. crkava Sv. Justine i Sv. Antona? Imaju li gradske palače bolje uvjete za obnovu? Je li zbog toga porasla kulturna svijest sudionika i ostatka otoka, ili oni na to gledaju kao još jednu komercijalnu manifestaciju u kojoj mogu sudjelovati? Kome je ta manifestacija u konačnici namijenjena i kakvu ona poruku o rapskoj povijesti šalje?

Teško je pričati o nečemu kada ne postoji kontekst

Iako povijesni i sadašnji društveni elementi naoko nemaju izravnu vezu, oni itekako imaju. Prije svega, potrebno je uspostaviti vezu između onoga što je sada i onoga što je bilo prije. Da, vremena su prošla i došla su nova, potrebno je iznova podučiti baštinike otoka što je stvarna povijest, a ne se zanositi nekakvnim romantiziranim prikazom u kojem su Rabljanke i Rabljani ultimativni pobjednici jer imaju sve. Prava istina je da su mnogo toga vrijednog stekli bez mnogo truda, ali ih za to ne treba kriviti.

U gradu Rabu uskoro neće više biti nikakvog života jer za one koji tamo žive nema društvene uloge koju bi mogli dijeliti s ostalima. Preostat će samo oni koji će u svojem vlasništvu imati više nekretnina što će im omogućiti da koliko-toliko neometano žive. Nadajmo se da i oni razumiju da postojanje tog grada ne duguje njima uspjeh, nego upravo suprotno, da oni duguju vlastiti uspjeh postojanju grada.

Društvena slika grada odavno se promijenila i nimalo ne nalikuje onom gradu u kojem smo odrastali. S odlaskom prominentih članova društva grada, preostaju samo oni neupečatljivi i bez posebne supstance koja ga je tvorila. I njih će većinom zamijeniti došljaci iz drugih gradova i država te će time sudbina grada biti zapečaćena za vjeke vjekova – osim ako sadašnji baštinici ne shvate da je grad i njihova odgovornost, iako u njemu ne žive.