Jesmo li zaista predramatični?
Da, čini se da trebamo biti dramatični. Naime, ono što se događa s gradom Rabom zvuči gotovo kao radnja antičke tragedije – samo što na kraju nema katarze, a civilni život Raba kao da polako nestaje u pozadini sve glasnijih zvukova turističkog marketinga i promjena koje odražavaju interese otočnih populacija koje, ironično, u samom gradu Rabu ne žive.
Tko ste vi da kažete “mi”?
U ovoj priči o identitetima na Rabu, ne nalazimo samo slojevitu povijest, nego i sukob dvaju svjetova – onih koji u gradu žive i onih koji ga samo posjećuju ili koriste. Naime, zajednica koja živi izvan grada Raba oblikuje svoju sliku o njemu kroz aktivnosti i vrijednosti koje malo toga dijele sa stvarnim gradom i njegovim kulturnim naslijeđem.
Iako možda nesvjesno, takva zajednica nametnula je svoje ideje i ideologije samom gradu, u procesu koji bi mogao izazvati ljubomoru čak i kod renesansnih despota. Rezultat? Vrijednosti koje unosi „izvana“ polako istiskuju kulturne vrijednosti iz „nutra“, dok oni koji u gradu ne žive slobodno komentiraju što i kako bi grad trebao postati.
Davno izgubljeni otočki identitet
Današnja otočka zajednica izgubila je svoj tradicionalni identitet, koji je nekada uključivao i identitet grada Raba. Nekoć, biti dio Raba značilo je baštiniti povijest, kulturno nasljeđe i samu priču o otoku – grad i otok bili su jedno. No, kako je stanovništvo migriralo, grad se „udaljio“ od ostatka otoka.
Ubrzo, gradski identitet postao im je nepoznanica, a povijesni i kulturni značaj Raba – čudan i nepotreban teret. Zbog toga su se danas oni koji u gradu ne žive našli suočeni s pitanjem „tko smo mi?“ i, očito, nekako su odlučili da su oni vlasnici prava na interpretaciju identiteta Raba.
Drevna prošlost koja se voli pretvarati da je suvremenost
Priča o Rabu ima korijene stare više od dvije tisuće godina, kada je Rab kao grad začet. Kulturni identitet tog Raba duboko je ukorijenjen u njegovoj povijesti, čine ga crkve, muzeji i bogate znamenitosti. A izvan grada? Pa, osim nekoliko samostana i ruševina, kulturni identitet u toj sferi praktički ne postoji.
No to očito nikome ne smeta, jer se “identitet” sada rješava praktičnim redizajnom u znaku suvremenih “manifestacija” i “turističkih događanja”. Rab je postao kulisa za “Rapsku fjeru,” povijesni festival koji je zapravo reinterpretiran kao povijesna zabava – patvorina s poviješću u sporednoj ulozi.
Arhitektura kao ogledalo otuđenja
Grad Rab poznat je po impresivnim kamenim palačama, kućama, gradskim zidinama i građevinama koje odražavaju stoljeća povijesne gradnje. Te građevine, koje pričaju priče o prošlim stoljećima, danas polako padaju pod utjecaj modernih težnji koje uključuju “revitalizaciju” kroz otvaranje krovova, nadogradnje i druge „arhitektonske slobode.“ Da, čak su i krovovi postali slobodoumni u novoj interpretaciji povijesti.
I sve to dok Rab gubi onaj tradicionalni identitet koji su generacije prije bile ponosne baštiniti.
Kad je torta postala samo torta? I što nam to govori o gradu?
Svaki grad ima svoj kolač, ili u slučaju Raba, tortu – slavnu Rapsku tortu. Njezin recept brižno čuvaju sestre Benediktinke i nekoliko odabranih gradskih obitelji, kao tajni ritual prošlosti. No, ono što danas prolazi kao „Rapska torta“ u nekim turističkim lokalima? Eh, to je više kao „gostioničarska torta“ – nespretna imitacija kojoj je glavna svrha komercijalna zarada. Nevjerojatno, ali nekima je palo na pamet i registrirati je kao robnu marku, prisvajajući tuđi trud kao osobni brend.
Identitet kao instant proizvod – bez tradicionalnih sastojaka
Kad pogledamo širu sliku, nije samo torta ta koja se „modernizira“. Identitet grada Raba polako se, da oprostite na izrazu, očerupava do kosti. Ono što je nekoć bio cijenjeni kulturni simbol, postao je samo novi brend – kolekcija simbola koja se može prodati. Grad je nekada bio generator identiteta za cijelu zajednicu, glavni svjetionik otočke pripadnosti. Danas se čini kao da grad nije ni sam svoj, nego tek alat u rukama onih koji mu bez pitanja nameću što bi trebao biti i kako bi trebao izgledati.
Nismo ovdje da demoniziramo. Ali…
Ne pokušavamo reći da su svi stanovnici grada nevini svetci, a svi koji žive izvan grada neprijatelji. Postoje sive zone na svim stranama. Svaka zajednica prolazi kroz faze razvoja u kojima bi se trebale cijeniti postojeće vrijednosti, pokušati ih pomiriti s novim potrebama, i tako očuvati integritet. Ali to zahtijeva svijest, poštovanje i komunikaciju – a toga je, čini se, sve manje.
Pogreška prethodne generacije bila je u tome što su se i sami utopili u blagodatima otočkog uspjeha, pa nisu prenosili potrebne informacije o kulturnim vrijednostima i identitetu. Nisu dijelili taj duhovni temelj s cijelom otočkom zajednicom, već su često mirno uživali u svojoj zoni komfora.
Kad se grad promatra kao „plijen“ za osobnu zaradu
Kao rezultat svega, danas imamo situaciju u kojoj otočani gledaju na grad kao na sredstvo za ostvarivanje profita. Gotovo je postalo logično da se na grad gleda kao na objekt s beskonačnim prilikama za osobnu korist – bilo kroz prodaju „Rapskih torti“ bez tradicije, kroz gradnju nad krovovima, ili kroz povijesne događaje koje suvremenost redizajnira u „zabave za turiste.“
Na kraju, i mnogi stanovnici grada pridružili su se tom valu „praktičnog pragmatizma“ jer su, jednostavno rečeno, izgubili alternativne načine za preživljavanje. Zajednica je tako podijeljena između pokušaja da se zadrže stare vrijednosti i neprestane potrage za novim sredstvima za život, dok grad i dalje polako klizi niz strminu koju su možda nekadašnji Rabljani mogli zaustaviti – da su samo, prije svega, prenijeli svoje znanje i svoj duh.
Rab: otok gdje se vrijednosti više ne stvaraju – nego otimaju
Čini se da je Rab sve manje mjesto stvaranja, a sve više mjesto prisvajanja. Kad govorimo o identitetu Raba, ne možemo zanemariti ni pitanje trenutnog idejnog projekta za uređenje gradske rive. Ta riva, koja je nekoć bila okupljalište i žila kucavica života, sada je samo poprište još jedne bitke za identitet. Zabrinjavajuće je da oni koji donose odluke o ovoj rivi nisu svjesni, ili možda čak ni ne mare, koliku štetu svojim planovima nanose urbanom identitetu grada.
No, najnoviji „vizionarski“ prijedlog za rivu nije samo pitanje estetike ili turističke atrakcije. Projekt koji riva predviđa ne uključuje ni osnovne javne usluge poput nužnika ili kanti za otpad – ali zato predviđa restrikcije koje bi, po svemu sudeći, dodatno otežale život gradskih stanovnika. Grad se, u ovom scenariju, pomalo svodi na kulisu, dok oni koji ga čine živim postaju samo nuspojava na popisu prioriteta.
Nesloga iz prošlih stoljeća – i atavizam koji vuče svoje repove
I nije ovo samo pitanje estetike ili urbanizma. U pozadini ovih zbivanja osjeća se povijesna tenzija između stanovnika grada i okolnih sela, kao da se čak i stoljetni sukobi ponovno oživljavaju kroz moderno urbanističko preslagivanje. Povijesno gledano, grad je stoljećima imao status povlaštenog centra, što je zasigurno izazivalo zavist u ruralnim dijelovima otoka. No danas, kad mnogi imaju priliku namiriti dugove prošlosti, Rab možda plaća danak tome što mu nikada nisu vraćena oduzeta gradska zemljišta. Sada se odvija neka vrsta suvremene “osvete”, u kojoj gradski identitet biva podređen nekom novom valu „ruralizacije.“
Od zajedničkog vlasništva do privatnog plijena: Rab u tranziciji
Otok je prošao kroz niz društvenih tranzicija u proteklom stoljeću. Od prosvjetiteljskog apsolutizma, preko socijalističkog modela društvenog vlasništva, do današnje privatizacije – svaka je faza ostavila svoj trag na otočkom identitetu. Slobodan Novak, u svojoj knjizi Izgubljeni zavičaj, precizno prikazuje taj prijelaz i ističe one trenutke Raba koji Rabljani danas nerado priznaju. Novak je nepokolebljivo naslikao realnost otočkog identiteta, sliku koju Rab danas skriva iza turističkih slogana i novih „priči prilagođenih“ verzija povijesti.
Od grada do heterogene seljaštine: posljednja faza otuđenja
Ono što Rab danas proživljava moglo bi se opisati kao transformacija iz urbanog u ono što je povjesničar mogao nazvati „površno sastavljenim seljaštvom“ koje stremi jedinom cilju – maksimalizaciji vlastitih interesa. Grad, koji je nekoć bio oličenje kulturnog, urbanog identiteta, sada se nalazi pred prijetnjom da postane puko selo, bez osjećaja za prošlost i bez jasne vizije budućnosti. Kao da je Rab prestao biti grad i počeo se gubiti u moru fragmentiranih interesa – svatko vuče na svoju stranu, a nitko nije dovoljno svjestan da je ono što se danas može izgubiti gotovo nemoguće povratiti.
I tako, dok otočka zajednica polako mijenja identitet grada po svojoj mjeri, postavlja se pitanje: hoće li Rab ostati samo sjena svoje prošlosti, ili još postoji nada da se povrati istinski duh onoga što Rab doista jest?
Hoće li grad preživjeti svoje kroničare?
Rab je danas poput broda u oluji – broda kojim upravljaju oni što pod krinkom napretka vješto zaobilaze pravila. Na papiru, uprava možda nije „korumpirana“, ali je zato savršeno neplanska i stihijska. I dok se raspravlja o tome što Rab treba biti, u praksi se on pretvara u paradoks. Svi govore o razvoju, a u stvarnosti se sve vrijedno sustavno iscrpljuje, poput „najezde skakavaca“ koja u potpunosti uništava zelenu livadu. I tako Rab korača prema onome što bi neki nazvali – budućnošću bez budućnosti.
Kad politika postane umjetnost grabeži
U okrilju zakona, grad i otok postaju prizorište legalne grabeži. Resursi koji bi trebali biti korišteni za javno dobro usmjeravaju se prema „projektima“ koji, sudeći po rezultatima, ni ne nastoje unaprijediti život građana. Oni koji odlučuju o Rabu kao da su opsjednuti megalomanijom – čini se da što su manji u razumijevanju identiteta grada, to su im veće ambicije. Pritom, ne govorimo samo o onima izvan grada, već i o gradskim stanovnicima koji jednako podgrijavaju vatru.
I dok se oni bore za „svoj“ Rab, uporno zanemaruju važna pitanja – što će biti s gradom kad iscrpljujući turizam ostane jedini izvor prihoda, a prirodni i kulturni resursi posve nestanu? Dopuštajući da Rab postane „kulisa“ za sezonski odmor, uprava predaje ono što bi trebao biti živi identitet u ruke turista vikendaša koji za grad, zapravo, ni ne mare. Zar nije dovoljan pokazatelj da se zbog ovakvih politika otok prazni – da stanovništvo odlazi, umorno od besmislenih projekata usmjerenih na trenutačne koristi?
U sjeni Gundulićevih riječi – budućnost kao prošlost
Povijest je učiteljica života, kažu, a čini se da Rab trenutačno ponavlja lekciju koju Ivan Gundulić ovjekovječuje riječima „tko bi gori, eto je doli.“ Ono što su vrijedni Rabljani desetljećima gradili u ime zajednice i identiteta, danas se urušava pod teretom kratkovidnih i egoističnih odluka. Jer ono što je trebalo nekoliko desetljeća turizmu da izgradi, jednako toliko može mu trebati da nestane – a tada će Rab ostati tek pusta ljuštura, bez života, bez identiteta. Grad kojem će svi važniji kulturni i povijesni slojevi biti samo tiha pozadina za još pokoju fotografiju ili sezonsku atrakciju.
Zar nije dovoljno očigledno da Rab više nema jasnu sliku ni vrijednost mjesta na kojem se nalazi? Zar nije bolno vidjeti kako otočani, iz navike ili potrebe, prestaju brinuti za Rab kao simbol vrijednosti i koriste ga samo kao „kulisu“ za prolazne zarade? Čini se da je Rab osuđen na polaganu smrt urbanosti, na civilizaciju koja nestaje pod naletom onih koji, zaboravljajući prošlost, oduzimaju i budućnost.
Rab – hoće li ga imati tko ponovno podići?
Rab je doista skrenuo u pogrešnom smjeru, i to rapidno. Gubi identitet utemeljen na tradicionalnim vrijednostima koje su nekoć bile ključ njegove opstojnosti. I dok oni koji žele iskreno pridonijeti budućnosti i obnoviti zajednicu sve teže pronalaze prostor za dijalog, grad ostaje u raljama pojedinaca koji se ponašaju kao „hijene,“ žudeći za onim što je preostalo.
Na kraju, ostaje pitanje: može li Rab ponovno naći svoj identitet? Može li grad oživjeti kroz miran dijalog, otvorenost prema prošlosti i volju za zajednički napredak – ili će njegovi kroničari samo zabilježiti propast jedne civilizacije?